FEMINISTIČKI FILM

FEMINISTIČKI FILM, pojam novijeg datuma izrastao iz neofeminističkog pokreta, označava suprotnost tzv. ženskom filmu (najčešće melodramatskom prikazu pozicije žene u društvu, sagledanom uglavnom iz muške perspektive); u sebi nosi oporbenu soc. dimenziju, nastoji višeslojno očitati ženin društv. položaj, a snimaju ga gotovo uvijek žene izražavajući tako svoje emancipacijske i polit. težnje. Razvija se paralelno s neofeminističkim pokretom (poč. 60-ih godina u SAD, a nešto kasnije i u Zap. Evropi), a najčešća mu je preokupacija samoanaliza ženske slike svijesti formirane različitim oblicima diskriminacije. Teme su vrlo raznolike, no najeksponiranije su one koje tretiraju mogućnosti emancipiranog ponašanja, mušku strategiju diskriminacije, osvjetljavanje problema seksualnosti i diskriminaciju u zapošljavanju.

Budući da za ovu vrstu filma nije dostupan isti izvor financiranja kao za klasični, komercijalno usmjereni igr. »ženski« film, osnivane su razne grupe u kojima su se žene mogle filmski usavršavati. Jedno od najpoznatijih takvih udruženja osnovano je 1972. u Londonu — London Women's Film Group.

Feministički film, u skladu sa svojim intencijama, teži dokum. ili poludokum. formi, pa su vrlo česti »filmovi-portreti« u obliku intervjua, npr. Angela Davis — portret revolucionarke (Y. DuLuart, 1971), Kao žena ženi (D. Deitch, 1975) i dr. Osim toga, snimaju se i brojni autobiografski filmovi, u kojima se zbiljsko stanje junakinje povezuje s rekonstrukcijom prošlosti i njenim maštanjima.

Snimanje igr. filmova predstavlja financ., organizacijske i teh. poteškoće, a postoji i pitanje publike, budući da feministički igr. filmovi obično ne zadovoljavaju kriterije komerc. produkcije. Šezdesetih i 70-ih godina (s iznimkom filma Djevojke u uniformi L. Sagan, snimljenog već 1931) počinje se ustanovljavati tradicija umj. feminističkog filma, najprije u Evropi, a zatim i u SAD. Prvo središte je Francuska, a najistaknutije autorice A. Varda i M. Duras. Varda je realizirala dva vrlo zapažena igrana filma, Cléo od pet do sedam (1962) i Sreća (1964) koji izražavaju specifično ženski aspekt — kako u dramaturgiji, tako i u senzibilitetu i ideologiji. Filmovi M. Duras takvog usmjerenja jesu: Uništiti, reče ona (1970), Nathalie Granger (1972) i India Song (1974); svojom kompleksnom simbolikom ipak su primjereni tek manjinskom, intelektualnom dijelu publike. Za razliku od A. Varda i M. Duras, N. Kaplan zadovoljava i uvjete komerc. produkcije, a da pritom ipak jasno izražavaju emancipatorske težnje; isto vrijedi i za red. debi Svjetlost (1976) glumice J. Moreau. Film Céline i Julie se voze u čamcu (1974) J. Rivettea također bi se mogao okarakterizirati kao feministički. U ostalom dijelu Zap. Evrope, feministički film pomalo je izoliran; u SR Njemačkoj najvažnija autorica je Helma Sanders-Brahms (npr. Ispod pločnika plaža, 1974), a tim tendencijama pripada donekle i M. von Trotta. U SAD, feministički film počinje se razvijati 70-ih godina, teško se probijajući zbog jake kontrole film. industrije. Autorica B. Loden snimila je 1970. film Wanda — pesimističku viziju žene koja nema šansi u seksističko-kapitalističkom svijetu. Zanimljive primjere novih oblika feminističkog igr. filma ostvaruju autorice M. Coolidge (Ne baš lijepa slika, 1975) i K. Arthur (Nasljeđe, 1974). Ostale važnije autorice feminističkog usmjerenja su: M. Linke, C. Alemann, E. Runge i V. Schöttle u SR Njemačkoj; L. de Kermadec u Francuskoj; R. Daopulos i E. Tattoli u Italiji; M. Zetterling i M. Ahrne u Švedskoj; A. Breien u Norveškoj; U. Reuter-Christiansen u Danskoj; Ch. Akerman u Belgiji; N. van Brakel i M. Gorris u Nizozemskoj; L. Brandon, A. Rothschild, G. Ashur, C. Weill i J. Demetrakas u SAD; A. Lister u Kanadi, i dr. Zbog proizvodnih, distribucijskih i prikazivačkih problema feminističkog filma osnivaju se adekvatni nacionalni i internacionalni film. festivali. Prvi internacionalni ženski filmski festival (The First International Women's Film Festival) održao se u New Yorku 1972, i tako potaknuo čitav niz sličnih priredbi, od kojih su najvažnije: Edinburgh 1972, London 1973, Toronto 1973, Pariz 1974, Chicago 1975, New York, Toronto i Kopenhagen 1976. Istovremeno u SAD i Evropi počinju se održavati feministički film. seminari, a veliku važnost imaju i feminističke diskusije u film. časopisima, kakvi su američki »Women and Film« (1972—75) i njemački »Frauen und Film« (osnovan 1974). U SFRJ do 1984. feministički pokret nije uhvatio korijena u kinematografiji.

LIT.: J. Mellen, Woman and Sexuality in the Movies, New York 1977; P. Erens, Sexual Stratagems: The World of Women in Film, New York 1979; A. Foreman, Women Make Movies, San Francisco 1980; M. Martineau, Le cinéma au féminisme, Paris 1980; L. Mangiacapre, Cinema al femminile, Padova 1980; K. Sullivan, Films for, by and about Women, Metuchen/London 1980; G. Grignaffini (urednik), Niente cade dal cielo, Bologna 1982.; A Kuhn, Women's Pictures: Feminism and Cinema, London/Boston 1982.