FELLINI, Federico

FELLINI, Federico, tal. filmski redatelj i scenarist (Rimini, 20. I 1920). Pohađao kat. internat i prilikom gostovanja putujućeg cirkusa pridružio mu se, no nakon nekoliko dana vraćen je u školu; ta će zgoda neizbrisivo obilježiti cjelokupno njegovo stvaralaštvo. God. 1938. dolazi u Firencu na studij prava, koji ga, međutim, ne zadovoljava; zanemaruje studij uzdržavajući se kao karikaturist i crtač stripova. Iduće godine odlazi u Rim i nastavlja studij da bi odgodio vojnu obvezu. Surađuje u »crnoj kronici« lista »Il Popolo di Roma«, crta stripove za satirički list »Marc' Aurelio«, piše kratke priče za radio, a — upoznavši se s glumcem A. Fabrizijem — počinje pisati skečeve za njegovu kaz. trupu (u kojoj ujedno vodi garderobu, dekorira scenu i obavlja posao tajnika); ubrzo se, kao pisac gegova, okušava i na filmu. Poč. 40-ih godina postaje i film. scenaristom, surađujući, npr., na filmovima M. Bonnarda. Nakon oslobođenja Rima s prijateljima osniva tzv. Funny Face Shop, dućan u kojem se am. vojnicima izrađuju portreti, karikature, fotografije, suveniri i sl. God. 1945. surađuje na scenariju filma Rim, otvoreni grad R. Rossellinija, u čijem će daljim filmovima Paisà (1946), Ljubav (1947), Franjo Asiški, božji lakrdijaš (1950) i Evropa 51 (1952) biti koscenarist i pomoćnik redatelja; surađuje i na scenarijima filmova A. Lattuade, P. Germija i dr. Svoj prvi film režira zajedno s Lattuadom — Svjetlosti varijetea (Luci di varietà, 1950), priču o putujućim glumcima i njihovim neispunjenim snovima o slavi, a u njemu je, kao i u svim svojim daljim ostvarenjima, i koscenarist (najčešće sa E. Flaianom). Prvi samostalni film režira 1952 — Bijeli šeik (Lo sceicco bianco, suradnik na scenariju M. Antonioni); mladi bračni par odlazi u Rim, jer suprug želi vidjeti papu, a mlada žena Bijelog šeika — junaka popularnog foto-romana; međutim, velegrad ubrzo ruši iluzije naivnih provincijalaca. Film prolazi nezapaženo, ali F. ubrzo dobiva novu priliku. U Dangubama (I vitelloni, 1953) mali primorski grad ustajalih životnih navika poprište je zgodâ četvorice dokonih mladića; oni zavode žene, tumaraju, zabavljaju se i nimalo ne brinu o budućnosti; samo jedan (F. Interlenghi), kao autorov alter ego, smogne snage da iznenada napusti grad bježeći od vlastite ispraznosti. Tim djelom F. stječe status značajnog redatelja. Filmom Ulica (La strada, 1954) F. osvaja niz priznanja i nagrada (među ostalim, svoga prvog Oscara za najbolji film s neengl. govornog područja); priča je iz svijeta putujućih cirkusanata: brutalni, sebični atlet Zampanò (A. Quinn) obilazi provincijska mjesta, vodeći kao sluškinju i pomoćnicu u cirkuskim točkama krhku, pomalo mentalno zaostalu Gelsominu (redateljeva supruga G. Masina), prema kojoj je uvijek grub i izlaže je poniženjima; Gelsomina se sprijateljuje s jednim akrobatom, kojeg — nakon čestih svađa — Zampanò ubija; to izaziva šok i potpunu apatiju kod Gelsomine koju ostavlja; no kasnije, saznavši da je umrla, posve sam, konačno shvaća svoju izgubljenost. Film je dočekan raznoliko: jedni su ga smatrali manifestom za oslobađanje žene, kat. tisak pisao je o filmu kao o »paraboli milosrđa, ljubavi i iskupljenja«, dok mu je ljevičarska kritika prigovarala zbog toleriranja represije (sudbina Gelsomine) te iznevjeravanja izvornosti neorealizma. F. potom snima oporu realist. dramu Probisvijet (Il bidone, 1955), o trojici sitnih varalica koji iskorišćuju sirotinju, prerušeni u svećenike; zbog depresivne teme i odbojne atmosfere, film ne postiže naklonost gledateljâ. Velik uspjeh bio je, međutim, njegov idući film Cabirijine noći (Le notti di Cabiria, 1957, suradnik na scenariju P. P. Pasolini); središnji je lik krhka ulična prostitutka (koju ironično naziva Cabiria, prema istoimenoj heroini nij. spektakla G. Pastronea iz 1914 — G. Masina), koja se ne odriče svoga nerazorivog optimizma i životne radosti ni kada je čovjek komu je vjerovala pokušava ubiti zbog novca. Ovim filmom osvaja svoga drugog Oscara, a uspješan je i na međunar. festivalima.

U svim se ovim filmovima F. još pridržava, poetike neorealizma: mjesto zbivanja uglavnom su pitoreskni tal. gradići ili sela, protagonisti su osobe s marginalnih društv. prostora, obuzete usamljenošću, odricanjem i mističnim izbavljenjem.

Filmom Slatki život (La dolce vita, 1960) F. prelazi u novo tematsko-stilsko razdoblje; mjesto je zbivanja Rim, a gl. junak intelektualac u traganju za vlastitim identitetom. Već na samom početku — kad helikopter prevozi veliku statuu Krista kao reklamni model — F. pokazuje da je njegov umj. interes upravljen na kritiku dekadentne potrošačke civilizacije; autorov alter ego, novinar (M. Mastroianni), grozničavo traga za skandalima; na kraju filma nailazi na ribare koji iz vode vade golemu ribu strašnog izgleda — simbolično, nakazno lice društva bez ljudskosti. Film je dobio Grand Prix u Cannesu, ali je izazvao žučne napade Vatikana. Vrhunac njegova stvaralaštva svakako je idući film Osam i pol (Otto e mezzo, 1963) (naslov filma navodno je brojčani iskaz autorove dotadašnje filmografije: 7 samostalnih projekata i 3 polu-projekta, tj. 2 epizode u omnibusima te suredateljstvo s Lattuadom); to je priča o osobnoj, obiteljskoj i profesionalnoj krizi film. redatelja (opet autorov alter ego — M. Mastroianni); skrhan neurozama i pritiscima producenata, on odlazi u lječilište, no ne nalazi mira jer neprekidno u retrospekcijama naviru uspomene; dolazak ljubavnice, kasnije i supruge, samo pojačavaju nemir; na kraju, on — obilazeći teren s maketama — zamišlja pored sebe osobe koje je poznavao u životu, priviđaju mu se klaunovi-glazbenici čija svirka postaje sve tiša, a svjetla se polako gase. Film je vrlo složene strukture, pun simbolâ i asocijacijâ; nagrađen je Oscarom, gl. nagradom na festivalu u Moskvi i s četrdesetak dr. priznanja i nagradâ. U filmu Giulietta i duhovi (Giulietta degli spiriti, 1965), sa G. Masinom u naslovnoj ulozi, prvi put se služi bojom, naglašujući njome fantastičnost i oniričnost opsesijâ gl. junakinje, željne proniknuti u izvornost vlastitog bića; motiv mističnog izbavljenja, inače stalno prisutan u Fellinijevu opusu, ovdje je karikiran prezrivim izrugivanjem psihoanalize. Satyricon (Fellini Satyricon, 1969), snimljen prema prozi G. Petronija Arbitera, označava aktualan pomak autorova interesa s pojedinca u krizi na društvo u krizi; isto tako, on napušta suvremenost i posiže za prošlošću (carski Rim u doba Nerona); film obiluje pompoznim scenama (osobito prizori Trimalhionove gozbe), no sve su u funkciji opisa duhovne ispraznosti i amoralnosti, kao parabole na suvremeni svijet. Za tal. televiziju 1970. režira Klaunove (I clowns), hibrid kvazi-televizijske reportaže (F. parodira obrasce filma istine i izravnog filma) i nostalgične meditacije (posvećene njegovoj vječnoj opčinjenosti cirkusom). Rim (Roma, 1972) je satirični pogled na drevni grad, sjećanje na mladost i ironično promatranje urbanih atrakcija, od crkvenih svečanosti do natjecanja u konzumiranju špageta. U filmu Amarcord (1973) F. rekonstruira rodni Rimini 30-ih godina, kakvog se sjeća iz djetinjstva, s karnevalima, faš. svečanostima, đačkim nepodopštinama, mjesnim spletkama, obiteljskim svađama, kojim defilira mnoštvo upečatljivih likova (uz obvezne debele, karikaturalne žene); djelo je nagrađeno Oscarom. Casanova (1976, sa D. Sutherlandom u naslovnoj ulozi) je sarkastična projekcija raspusnog života slavnoga venecijanskog zavodnika, prikazanog kao narcisoidnoga salonskog seksualnog automata, koji prvo ljubavno ushićenje osjeća — već vremešan — tek u dodiru s meh. lutkom; Casanovinu egzistenciju F. predstavlja kao luksuzni promašaj; sam film je skupi spektakl maštovite scenografije, u kome je naglašena artificijelnost prizora. Za televiziju je snimljena i Proba orkestra (Prova d'orchestra, 1978), film u kome ima i televizijske dokumentarnosti i fantazmagoričnosti bajke, osoben autorov pogled na društv., individualni i umj. kaos: orkestar održava probe u srednjovj. kripti, tv-reporteri intervjuiraju njegove članove, za vrijeme vježbanja raste netrpeljivost između glazbenikâ i dirigenta, na kraju rušilačka crna kugla udara u zdanje, glazbenici se pretvaraju u pokajnike, a dirigent represivnom odlučnošću uspostavlja harmoniju orkestra; djelo se može shvatiti i kao parabola o nastajanju totalitarnih režima. Grad žena (Città delle donne, 1979) uobličen je kao san jednog profesora (M. Mastroianni), erotomana koji sanja da se našao okružen samo ženama u hotelu gdje se održava skup feministkinjâ; gl. junak bježi i kad se, od straha, probudi, ugleda kako u kupe njegova vlaka ulaze žene iz sna.

Fellinijev se opus može podijeliti u dvije dosta razaznatljive faze. U prvoj, do (uključujući) filma Cabirijine noći (1957), prevladavaju ambijenti karakteristični za klas. neorealistički film (predgrađa, provincijska mjesta, pustopoljine), sadašnje vrijeme zbivanja, likovi iz niže i srednje klase i uglavnom zatvorena struktura priče (s jasnim ciljem radnje). U drugoj fazi, nakon filma Slatki život (1960), mjesto radnje je velegrad, vrijeme zbivanja kadikad i prošlost, junaci su osobe iz više klase (»svijeta izobilja«, a jedan od njih je i on sâm), prevladava mozaična dramaturgija, epsko nizanje događanjâ, često i bez jasnijeg cilja radnje. Obje te faze, međutim, odlikuju i brojne zajedničke, stvaralački vrlo individualne komponente ikonografije, stila i svjetonazora. Među likovima najučestaliji su i najzamjetljiviji oni koji (često i na karikaturalan način) upućuju na moralne devijacije prikazivana svijeta — od muškaraca, to su iskvareni ili rezignirani slabići, a od ženâ posebno ga privlače ekstremi (nježne majke i supruge, te agresivni simboli ženskosti i emancipacije — enormno korpulentne žene, nimfomanke, priglupe karijeristkinje i pretenciozne intelektualke); samoga sebe pak predstavlja kao apatičnu i neodlučnu osobu. S obzirom na događanja, F. se oduševljava svime što pruža prigodu za istodobno realistički i spektakularni prikaz zbilje — svečanostima, mondenim zabavama, cirkusima, procesijama, banketima, orgijama i samim film. svijetom; u režiji takvih prizora uvijek dolazi do izražaja njegovo zavidno vješto ravnanje mizanscenom ispunjenom brojnim likovima. Udio glazbe u njegovim filmovima je velik — gotovo svaki važniji lik ima karakterističan glazb. komentar, a cirkuska disonantnost je prepoznatljivi motiv svih njegovih ostvarenja (skladatelj u većini je N. Rota). S obzirom na način razvijanja radnje, F. i u filmovima s klasičnijim zapletom (Ulica, Probisvijet) izbjegava oštre uzročno-posljedične veze među prizorima, teži postupnom bliženju završnoj globalnoj metafori koja pojašnjava njegov odnos prema građi — svjetonazor kritički nastrojenog humanista u kojem se zapaža i utjecaj kat. iracionalnosti. Budući da ga znatno više zanimaju moralne i psihol. devijacije no soc. nepravde u najužem smislu, F. je (kao i Antonioni) tek specifični nastavljač neorealist. tradicije izrasle iz ekon. krize poratne Italije; njegovo djelo izraz je skrivenijih društv. protuslovnosti iz razdoblja velikog ekon. »buma«, pa ga zato smatraju tzv. neorealistom duše. Stekao je status kult-redatelja, dobio vrlo velik broj službenih priznanja, pretvorio je sebe, štoviše, u instituciju (svjedoči o tome naslov filma Fellini Satyricon, odn. distributerski naslovi na engl. govornom području Fellini's Roma i Fellini's Casanova), stekao je mnoštvo obožavateljâ, epigonâ, ali i kreativnih asimilatora (osobito u am. kinematografiji). Većina povjesničara ubraja ga u najuži krug najvećih tal. redatelja svih vremena (uz M. Antonionija, V. De Sicu, R. Rossellinija i L. Viscontija), a i u krug najvećih svjetskih sineasta. Uz De Sicu, F. je jedini redatelj čija su ostvarenja čak 4 puta nagrađena Oscarom za najbolji film s neengl. govornog područja.

Ostali filmovi (kao redatelj): Ljubav u gradu (omnibus, epizoda Agencija za sklapanje brakova — Un'agenzia matrimoniale, 1953); Boccaccio '70 (omnibus, epizoda Kušnje doktora Antonija — Le tentazioni del dottor Antonio, 1962); Tri koraka kroz ludilo (omnibus, epizoda Toby Dammit, 1967, po E. A. Poeu); Plovi brod (E la nave va, 1983).

Ostali važniji filmovi (kao koscenarist): Naprijed, ima mjesta (M. Bonnard, 1942); Trg cvijeća (M. Bonnard, 1943); Zločin Giovannija Episcopa (A. Lattuada, 1947); Bez milosti (A. Lattuada, 1947); U ime zakona (P. Germi, 1949); Mlin na rijeci Po (A. Lattuada, 1949); Put nade (P. Germi, 1950); Grad se brani (P. Germi, 1951); Razbojnik iz Tacca del Lupo (P. Germi, 1952); Fortunella (E. De Filippo, 1958).

LIT.: G. Agel, Les chemins de Fellini, Paris 1956; G. Salachas, Federico Fellini, Paris 1963; M. Klopčič, Federico Fellini: Osem in pol, Ljubljana 1964; J. Russell Taylor, Cinema Eye, Cinema Ear: Some Key Film-Makers of the Sixties, New York 1964; S. Budgen, Fellini, London 1966; D. Grimberg, Federico Fellini, Tel Aviv 1966; A. Solmi, Fellini, New York 1968; P. Baldelli, Cinema dell'ambiguità. Rossellini, De Sica e Zavattini, Fellini, Roma 1969; J. Duflot, Entretiens avec Federico Fellini, Paris 1972; J. M. Wall (urednik), Three European Directors (Truffaut, Fellini, Buñuel), Grand Rapids 1973; P. Harcourt, Six European Directors: Essays on the Meaning of Film Style, Baltimore 1974; F. Pecori, Federico Fellini, Firenze 1974; A. E. Benderson, Critical Approaches to Federico Fellini's 8 1/2, New York 1974; S. Rosenthal, The Cinema of Federico Fellini, New York 1974; T. Perry, Film Guide to 8 1/2, Bloomington 1975; E. Murray, Fellini the Artist, New York/Isle of Wight 1976; S. Rosenthal, The Cinema of Federico Fellini, Cranbury 1976; P. Bondanella, Federico Fellini: Essays in Criticism, New York 1978; B. A. Price/Th. Price, Federico Fellini: An Annotated International Bibliography, Metuchen/London 1978; E. Bispuri, Federico Fellini. Il sentimento latino della vita, Roma 1981; C. G. Fava/A. Vigano, I film di Federico Fellini, Roma 1981; P. M. De Santi (urednik), I disegni di Fellini, Roma/Bari 1982; S. Milo, Caro Federico, Milano 1982.