FASSBINDER, Werner Rainer

FASSBINDER, Werner Rainer, njem. redatelj, scenarist i glumac (Bad Wörishofen, 31. V 1946 — München, 10. VI 1982). Sin liječnika i prevoditeljice, odrastao u Augsburgu i Münchenu, napustio je gimnaziju uoči velike mature. God. 1967/68. član je Action-Theatera u Münchenu, a 1968. suosnivač je više »antiteatarskih« skupina. Od 1969. kaz. redatelj u Münchenu, Bremenu, Berlinu, Nürnbergu, Frankfurtu, Bochumu i Hamburgu, a režira i radio-drame te tv-drame i serije. God. 1974/75. voditelj je kazališta Theatar am Turm u Frankfurtu. Od 1971. na čelu je vlastite proizvodne kuće Tango-Film.

Film. karijeru otpočinje s dva kratkometr. filma, Gradski lutalica (Der Stadtsreicher, 1965) i Mali kaos (Das kleine Chaos, 1966), a 1969. snima svoja tri prva dugometr. igrana filma (Ljubav je hladnija od smrti — Liebe ist kälter als Tod; Katzelmacher; Bogovi kuge — Götter der Pest); u sva tri očigledni su utjecaji J.-L. Godarda, polit. filma i kaz. iskustva, a njihova monotona retorika i naglašene socijalno-polit. teze jasne su oznake dnevnopolit. pamfletizma. U filmu Zašto je poludio gospodin R.? (Warum läuft Herr R. Amok?, 1970), u kojem se mirni činovnik vješa u zahodu nakon što je poubijao cijelu svoju obitelj, najjasnije dolazi do izražaja Fassbinderov korjeniti prosvjed protiv apsurdnosti građanske egzistencije. Otkrivši privlačivost filmova D. Sirka, F. se poč. 70-ih godina okreće melodrami kao formi za iskazivanje svoga svjetonazora. Tako, u suptilnoj homoerotskoj priči Gorke suze Petre von Kant (Die bitteren Tränen der Petra von Kant, 1972) duševnu nestalnost ženskih likova pokušava izdići na razinu općeljudske patnje, dok u filmu Effi Briest (Fontane Effi Briest, 1974) profinjenom osjećajnošću otkriva soc. aspekte jedne ljubavne veze iz XIX st. U posljednjoj fazi stvaralaštva, u filmovima Brak Marije Braun (Die Ehe der Maria Braun, 1978), Lola (1981) i Lili Marleen (1981) odstupa od stila komorne melodrame i na spektakularnoj povijesno-polit. pozadini kroz ženske likove simbolički projicira sudbinu ratne i poratne Njemačke.

Jedan od najplodnijih poslijeratnih film. redatelja uopće (svojim je filmovima uvijek i scenarist ili koscenarist), režirao je tridesetak igr. filmova te glasovitu tv-seriju Berlin Alexanderplatz (1979) u 13 epizoda (uz još dvije kraće tv-serije), što za redatelja njegove dobi predstavlja iznimno bogat opus. Unatoč tematskoj raznolikosti, njegovi su filmovi pretežito utemeljeni na pričama i motivima iz zapadnonjem. svakodnevice koju često prikazuju kritički oporo, čak nemilosrdno. Pritiješnjen opterećenjima iz prošlosti, izazvan opuštenošću i učmalošću sadašnjosti, F. svojim filmovima stvara negativnu sliku soc. i psih. geneze njem. »društva obilja« i malograđanske ravnodušnosti. Njegov protest, koji nerijetko vibrira između frustracije, opscenosti (npr. često i vrlo otvoreno izražavanje homoseksualnosti) i kadikad teško pojmljivog naturalizma, na kraju se pretvara u buntovništvo s vidljivim znacima anarhičnog skepticizma. Tipični je predstavnik onog vala suvremenih redatelja koji radnju vode s pozicija ženskih protagonista, pa se u njegovim filmovima pojavio i proslavio cijeli niz markantnih glumica (Hanna Schygulla, koja je ostvarila i međunar. karijeru, te Eva Mattes, Barbara Sukowa, Margit Carstensen, Ingrid Caven i Irm Hermann).

F. se često pojavljivao na televiziji kao pobornik i tumač am. melodrame (posebno djelâ D. Sirka), što je znatno utjecalo na revalorizaciju opusa tog redatelja i promjenu odnosa prema melodrami uopće. Glumio je u nekim svojim filmovima (ali i u nekoliko djela dr. autorâ — npr. Sjenke anđelâ, 1975, D. Schmieda, prema Fassbinderovu scenariju), objavio je više zapaženih publikacija o filmu i — unatoč više drž. nagradâ — žestoko polemizirao o stanju zapadnonjem. društva (npr. film Njemačka ujesen — Deutschland im Herbst, 1977, suredatelj sa V. Schlöndorffom, A. Klugeom i dr.). O okolnostima njegove iznenadne smrti uglavnom su opće prihvaćene indicije o prekomjernom uzimanju narkotikâ.

Ostali važniji filmovi: Rio das mortes (1970); Bijelac (Whity, 1970); Američki vojnik (Der amerikanische Soldat, 1970); Sveta bludnica (Warnung vor einer heiligen Nutte, 1971); Piljar (Händler der vier Jahreszeiten, 1971); Neorganizirana razmjena (Wildwechsel, 1972); Svi drugi se zovu Ali (Angst essen Seele auf, 1974); Majka Küsters putuje na nebo (Mutter Küsters' Fahrt zum Himmel, 1975); Nasilje slobode (Faustrecht der Freiheit, 1975); Sotonina pečenka (Satansbraten, 1976); Kineski rulet (Chinesisches Roulette, 1976); Beznadežnost (Despair/Eine Reise ins Licht, 1977); U godini s 13 Mjesecâ (In einem Jahr mit 13 Monden, 1978); Treća generacija (Die dritte Generation, 1979); Čežnja Veronike Voss (Die Sehnsucht der Veronika Voss, 1982); Querelle (Querelle de Brest, 1982).

LIT.: P. Iden/Y. Karsunke/H. H. Prinzler/W. Roth/W. Wiegelnd, Rainer Werner Fassbinder, München/Wien 1974/1975; Ch. Braad Thomsen, I Fassbinders spei, Křbenhavn 1975; T. Rayns (urednik), Fassbinder, London 1975/1980; H. G. Pflaum, Rainer Werner Fassbinder: Das Bisschen Realität dass ich brauche. Wie Filme entstehen, München 1977/1979; W. G. Pflaum, Rainer Werner Fassbinder Filmmacher, Reinbeck/Hamburg 1980; H. Baer, Schlafen kann ich, wenn ich tot bin. Das atemlose Leben des Rainer Werner Fassbinder, Köln 1982; B. Eckhardt, Rainer Werner Fassbinder. In 17 Jahren 42 Filme — Stazionen eines Lebens für den deutschen Film, München 1982; D. Ferrario, Rainer Werner Fassbinder, Firenze 1982; W. Limmer, Rainer Werner Fassbinder, Filmemacher, Reinbeck 1982; K. Raab/K. Peters, Die Sehnsucht des Rainer Werner Fassbinder, München 1982; G. Zwerenz, Der langsame Tod des Rainer Werner Fassbinder, ein Bericht, München 1982; Rajner Verner Fasbinder: senke zaista i nikakvo sažaljenje, Niš 1983.