LZMK

Filmska enciklopedija

DUVIVIER, Julien Filmska traka traži dalje ...

DUVIVIER, Julien, franc. redatelj i scenarist (Lille, 8. X 1896 — Pariz, 29. X 1967). Isprva glumac u kazalištu Odéon i u trupi A. Antoinea, a usporedno se bavi i kaz. režijom. Na filmu od 1919; zanat uči asistirajući M. L'Herbieru i L. Feuilladeu, no već iste godine debitira kao scenarist i redatelj filmom Haceldama. Njegovih dvadesetak nij. filmova, uz izuzetak nešto uspjelije Lurdske tragedije (Crédo ou la tragédie de Lourdes, 1923), osrednja su ostvarenja s izraženom sklonošću ka komercijalnom. Visoku autorsku reputaciju D. stječe 30-ih godina djelima u okviru stilskog pravca poetskog realizma, te ga suvremenici stavljaju uz bok J. Renoiru, J. Feyderu i M. Carnéu. Glava jednog čovjeka (La tête d'un homme, 1932) i Golgota (Golgotha, 1934) započinju taj ciklus, još većeg uspjeha ima Zastava (La bandera, 1935), po scenariju Ch. Spaaka i sa J. Gabinom u gl. ulozi, iz života legionarâ u Maroku, puna slikovitih, problematičnih likova i odišući atmosferom beznađa, a vrhunac mu je (po mnogima i njegov najuspjeliji film) arhetipski Pépé le Moko (1936); pod utjecajem am. gangsterskog filma, to djelo opisuje milje podzemlja (u četvrti Kazba grada Alžira), uvodeći karakterističnoga simpatičnog gangstera kao gl. junaka (J. Gabin), a odlikuje ga i učestali motiv u tadašnjem franc. filmu — bijega i nemoći junakâ da se dokopaju ma i fiktivne slobode; od tog filma pitoreskni dekor luke bit će često scena Duvivierovih djela prožetih i krajnjim pesimizmom. Ostala značajnija ostvarenja prije rata su: Bilo ih je pet (La belle équipe, 1936), koji — slijedeći populističke tendencije R. Claira i uklapajući se u napredne ideje Narodnog fronta — kroz humornu pričicu o skupini nezaposlenih koji na lutriji dobiju pozamašnu svotu novca svjedoči o soc. manjkavostima franc. društva 30-ih godina; omnibus-film Pozivnica za ples (Carnet de bal, 1937) u kojem se gl. junakinja (M. Bell) prisjeća svojih nekadašnjih ljubavnika, u životu većinom promašenih ljudi, pa u filmu igra čitav niz muških zvijezda prijeratne franc. kinematografije (H. Baur, P. Blanchar, L. Jouvet, Raimu, Fernandel); Kraj dana (La fin du jour, 1939), koji turobno govori o ostarjelim glumcima u ubožnici. Za II svj. rata djeluje u SAD; najviše je uspjeha imao s omnibusom Priče s Manhattana (Tales of Mannhattan, 1942). Nakon rata vraća se u domovinu, no snima i u Italiji i Vel. Britaniji. Najprije pokušava oživjeti duh poetskog realizma (Panika — Panique, 1946; Pod nebom Pariza — Sous le ciel de Paris, 1950; Afera Maurizius — L'affaire Maurizius, 1953), ali se ipak sve više usmjeruje prema komerc. filmu. Ističu se komedije o Don Camillu, župniku u stalnim svađama i podvalama s mjesnim komun. gradonačelnikom, snimljene u Italiji (npr. Don Camillo — Le petit monde de Don Camillo/Il piccolo mondo di Don Camillo, 1951; Povratak Don Camilla — Le retour de Don Camillo/Il ritorno di Don Camillo, 1952), te Marijana moje mladosti (Marianne de ma jeunesse, 1954), romant. ljubavni film s natruhama fantastike.

Opus ovoga vrlo plodnog autora (oko 65 igr. filmova) odlikuje se prvenstveno zanatskim perfekcionizmom, lakoćom u razvijanju fabule i žanrovskom raznovrsnošću. Nakon svoga »zlatnog razdoblja« (1932—40) svjesno se spustio na razinu redatelja-zanatlije, uspješno nastojeći da mu filmovi poluče što bolji financ. učinak; radeći brzo (i po nekoliko naslova godišnje), nije uvijek bio dovoljno kritičan u odabiru sižejâ, premda je znao posegnuti i za djelima klas. književnosti (npr. Ana Karenjina — Anna Karenina, 1948, u Vel. Britaniji).

Ostali važniji filmovi: Stroj koji vraća život (La machine à refaire le vie, 1924, dokumentarni, suredatelj sa H. Lapageom); David Golder (1930); Pet prokletih džentlmena (Les cinq gentlemen maudits, 1931); Halo Berlin, ovdje Pariz (Allô Berlin. . . Ici Paris, 1932); Sveučilišna Venera (La Vénus de collège, 1932); Onaj riđokosi (Poil de carotte, 1932, zv. remake nij. filma iz 1925); Stroj koji vraća život (La machine à refaire la vie, 1933, zv. remake dokum. filma iz 1924); Mali kralj (Le petit roi, 1933); Maria Chapdelaine (1934); Golem (Le Golem, 1936, u Čehoslovačkoj); Veliki valcer (The Great Waltz, 1938, u SAD); Fantastična kočija (La charette fantôme, 1939); Kakav otac, takav sin (Untel père et fils, 1940); Lydia (1941, u SAD); Pȕt i mašta (Flesh and Fantasy, 1943, u SAD); Varalica (The Impostor, 1944, u SAD); U kraljevstvu nebeskom (Au royaume des cieux, 1949); Svečanost za Henriettu (La fête à Henriette, 1952); Vrijeme ubojicâ (Le temps des assassins, 1955); Čovjek u kišnom ogrtaču (L'homme à l'imperméable, 1956); Mutivoda (Pot-bouille, 1957); Žena i njezina igračka (La femme et le pantin, 1958); Marie-Octobre (1959); Bulevar (Boulevard, 1960); Usijana soba (Chambre ardente, 1962); Đavao i deset zapovijedi (Le diable et les dix commandements, 1962); Kokošje meso (Chair de poule, 1963); Đavolski pozdrav (Diaboliquement vôtre, 1967).

LIT.: P. Leprohon, Duvivier, Paris 1968.

Pe. K.


Citiranje:
DUVIVIER, Julien. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 26.10.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=1478>.

kratice i simboli