DREYER, Carl Theodor

traži dalje ...

DREYER, Carl Theodor, dan. redatelj, scenarist i teoretičar filma (Kopenhagen, 3. II 1899 — Kopenhagen, 20. III 1968). Siroče od najranijeg djetinjstva, bio je usvojen od stroge luteranske obitelji, što se kasnije odrazilo u njegovu stvaralaštvu. Isprva pijanist u kavani, zatim knjigovođa, pa sport. novinar. Od 1912. scenarist film. kompanije Nordisk (surađuje, među ostalim, na filmovima poznatih dan. redatelja nij. razdoblja F. Holger-Madsena, A. Bloma i R. Dinesena), a radi i kao montažer. Posebno ga se doima stvaralaštvo D. W. Griffitha, što se očituje već u njegovu prvome igr. filmu Predsjednik (Praesidenten, 1919), tipičnoj melodrami o sucu koji otkriva da je njegova kći umorila svoje nezakonito novorođenče; u pogledu forme, film. nagovještava njegov budući vizualni stil, osobito u korištenju krupnog plana i flash-backa. Dreyerov slijedeći film Listovi iz sotonine knjige (Blade af Satans bog, 1921, snimljen 1919) pod još je većim utjecajem Griffitha, posebno njegove Netrpeljivosti iz 1916; D. evocira ljudsko zlo, oličeno u Sotoni koji se kroz povijest javlja u različitim inkarnacijama; kao u Griffitha (koji u spomenutom djelu izmjenično prikazuje 4 pov. epohe), i radnja Dreyerova filma odigrava se u Palestini (Judina izdaja Krista), u doba španj. inkvizicije (zlodjela Velikog inkvizitora), za Francuske revolucije (sudbina Marije Antoanete) i konačno u doba građanskog rata u Finskoj 1917 (Sotona je ovdje oličen u boljševičkom komesaru); s ideol. gledišta film je reakcionaran, budući da negira pravi smisao i franc. i sovj. revolucije, no — s druge strane — odlikuje se nizom impresivnih sekvenci ostvarenih pokretnom kamerom, funkcionalnom kompozicijom kadrova i slikovitim dekorom. Slijedi Svećenikova udovica (Prästänkan, 1920, u Švedskoj), neka vrsta folklorne komedije o mladom svećeniku koji, prema lokalnom običaju, nasljeđuje ne samo župu preminulog prethodnika nego i njegovu udovicu; priča se odvija u humorističkom tonu: da bi istovremeno odgovorio pozivu, a i zadovoljio svoje intimne potrebe, mladi pastor predstavlja udovici svoju vjerenicu kao sluškinju koja ostaje raditi u kući; iz svega proizlazi niz burlesknih situacija (realiziranih u stilu slapsticka), ali i prilično turobni završetak. Ovo djelo predstavlja početak autorova prelaza na intimniju, psihološki utemeljenu tematiku; ujedno, pojedini tematski elementi filma, iznad svega intimni odnosi muškarca i žene te zanimanje za religiju, pojavljivat će se u različitim vidovima i u idućim Dreyerovim ostvarenjima. Njegov četvrti film ponovno obrađuje pov. tematiku; u Žigosanima (Die Gezeichneten, 1922, u Njemačkoj) na prilično spektakularan način prikazuje progon Židovâ u predrev. Rusiji. Četiri iduća filma — Bio jednom (Der var engang, 1922), i po autorovu mišljenju, njegovo najmanje uspjelo ostvarenje, Mikaël (1924, u Njemačkoj), Poštuj svoju suprugu (Du skal aere din hustru, 1925) i Nevjesta iz Glomdala (Glomdals bruden, 1925, u Norveškoj) — neujednačenih su vrijednosti. Mikaël je najznačajniji i u tematskom i u formalnom pogledu; rađen na temelju romana njem. pisca H. Banga, taj film posjeduje mnogo ekspresionističkih elemenata, osobito u osvjetljenju ambijenta; priča je vezana za sredovječnog slikara (igra ga poznati dan. redatelj B. Christensen) koji pokazuje specifičnu (djelomično i homoseksualnu) naklonost prema mladiću Mikaëlu, kojeg isprva koristi kao model, a potom i posinjuje; kad se Mikaël zaljubi, to porazno djeluje na slikara koji se povlači i umire usamljen, ostavivši svu svoju imovinu posinku. U okviru autorova cjelokupnog stvaralaštva Mikaël predstavlja ključno djelo, jer se tu prvi put potpuno očituje njegova sposobnost poniranja u psihu karakterâ pomoću specifično film. sredstava, osobito krupnog plana, te simboličkim akcentiranjem predmetâ koji okružuju likove. Nasuprot Mikaëlu, Poštuj svoju suprugu mnogo je jednostavniji u strukturalnom pogledu; radnja je smještena u jedan građanski stan, a samo se dvije kratke sekvence zbivaju na ulicama Kopenhagena; mizanscena je koncipirana u stilu njem. Kammerspiela: unatoč dugim međunaslovima (koji citiraju dijaloge iz drame S. Rindoma prema kojoj je D. napisao scenarij), prizori djeluju veoma filmski, osobito u kompoziciji kadrova; junaci filma su inženjer i članovi njegove obitelji koje on terorizira: kad se obitelj »uroti« protiv njega, on se počinje mijenjati, a ta njegova transformacija (osobito popuštanje taštine) prikazana je vrlo efektno; djelo se odlikuje i dobro pogođenom atmosferom, a oslobođeno je i svake teatralnosti u režiji i glumi. Još jednostavniji zaplet i prirodna mizanscena odlikuju njegov sljedeći film Nevjesta iz Glomdala; to je lirska melodrama o farmerskom sinu koji je zaljubljen u kćer bogata veleposjednika, obećanu drugom mladiću kojeg ne voli; nakon niza peripetija roditelji shvaćaju osjećaje djevojke i odobravaju njezin izbor; za razliku od komorne drame i intimna ugođaja u Mikaëlu, ovdje je pozadina zbivanja pitoreskna ljepota nordijskog pejzaža; krupne planove zamjenjuju opći pogledi na eksterijer, pri čemu je kretanje glumaca potpuno određeno unutarnjim zbivanjima i emocijama, a vizualna ljepota slike potpuno usklađena s radnjom.

Dreyerov posljednji nij. film Stradanje Ivane Orleanske (La passion de Jeanne d'Arc, 1928, u Francuskoj) smatra se jednim od najvećih djela film. umjetnosti uopće (u anketama svjetskih film. kritičara koje je provodio londonski film. časopis »Sight and Sound« dijelio je 1952. 7—9. mjesto, a 1972. zauzeo 7; u anketi na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. našao se na 4. mjestu); obuhvaća jedan dan suđenja (uključujući i spaljivanje na lomači) franc. nacionalnoj junakinji (koje je stvarno trajalo 18 mjeseci); pomoću velikog broja krupnih planova (Ivane i njenih sudaca), D. je izgradio izuzetno dramatičan film; isključujući tzv. temeljne kadrove, obilno se koristi dugim vožnjama, čime podvlači prostornu dimenziju prizorâ te stvara iluziju prostora koji se na ekranu ne vidi; brojni međunaslovi uopće ne remete tok zbivanja i ritam filma, već funkcioniraju kao komentar izrazâ licâ (osobito izvanredne protagonistice R. Falconetti). Zbog svojih osobenosti, film se drži jednim od najeksperimentalnijih narativnih filmova u povijesti.

Prvi zv. film Vampir (Vampyr/L'étrange aventure de David Grey, u Francuskoj), koji pripada žanru filma strave (većina kritičara smatra ga, uz Nosferatua F. W. Murnaua iz 1922, najvećim umj. dometom u žanru), snima 1931; sama fabula je trivijalna, utemeljena na pripovijetki Carmilla Sh. Le Fanua, o čudnim doživljajima Davida Greya koji posjećuje jedan stari zamak u kojem obitavaju vampiri; nadnaravne komponente D. je ostvario na ekspresionistički način, uz korištenje chiaroscuro-osvjetljenja (snimatelj je bio R. Maté, a scenograf čuveni njem. arhitekt H. Warm); filmom u biti dominira eliptička montaža kojom se izostavljaju pojedini segmenti zbivanja da bi se postigla metaforička kondenzacija radnje, a tjeskobni ugođaj postignut je i vrlo škrtom uporabom zvuka (film je inače doživio potpun komerc. neuspjeh).

Nakon više od jednog desetljeća D. stvara Dan gnjeva (Vredens dag, 1943, prema kaz. komadu H. Wiers-Jensena), u šire publike najpoznatiji njegov film, iako je to njegovo možda najkonvencionalnije ostvarenje s gledišta specifičnosti film. izraza; radnja filma situirana je u jednome dan. selu XVII st., a obrađuje sudbinu sirote žene optužene da je vještica i sredovječnog pastora koji je bez uspjeha pokušava spasiti; nakon njezina spaljivanja radnja se prenosi na pastorova sina koji se zaljubljuje u svoju maćehu, uskoro i sâmu optuženu da je vještica. Duh srednjovjekovlja izvanredno je oživljen, no film djeluje i kao alegorija atmosfere straha u Danskoj okupiranoj od nacistâ; bojeći se represalijâ, D. je ubrzo potom prebjegao u Švedsku. Idući film Dvoje ljudi (Tva människor, 1945, u Švedskoj), rađen prema kaz. komadu M. Glannera, ne pripada Dreyerovim značajnim ostvarenjima; to je, zapravo, snimljeno kazalište sa samo 2 lika: kadrovi su većinom dugi i pretjerano statični.

Sljedećih 10 godina D. provodi u pisanju esejâ o filmu i u radu na kratkometr. filmovima; ujedno priprema svoja dva posljednja igr. ostvarenja koja se ubrajaju među najistaknutija djela zv. filma. Prvo od njih, prema mišljenju dijela kritike Dreyerovo remek-djelo, Riječ (Ordet, 1955), realizirano je na temelju kaz. komada K. Munka (kojeg su nacisti ubili 1941, godinu dana prije praizvedbe njegove drame u Kopenhagenu); da bi film bio što uvjerljiviji, snimio ga je u malome dan. selu gdje je Munk službovao kao pastor; unatoč velikoj duljini, Riječ sadržava niz sekvenci gotovo hipnotička djelovanja na gledatelje; drama se usredotočuje na sukob između dviju seljačkih obitelji različitih vjera; karakteri djeluju autentično, čak i oni duševno poremećeni (npr. Johannes koji umišlja da posjeduje moć uskrsavanja umrlih); film doživljuje kulminaciju u završnim prizorima, kada Johannes izgovara mistične riječi i oživljuje jednu pokojnicu, nakon čega mu se vraća mentalna stabilnost; premda realiziran krajnje uvjerljivo, ovaj prizor ima simbolično značenje; u građenju nadrealist. prizora, D. se ne služi film. trikovima, nego simboličnim osvjetljenjem (koje daje iluziju transcendentalnog ambijenta — scenografija E. Aaesa), montažom (koja razbija vremensko-prostorni kontinuitet zbivanja) i pokretima kamere, pa čitava završna sekvenca ima oniričko djelovanje, koje nadgrađuje narativnu liniju filma dajući mu složeno filozofsko-metaforičko značenje.

Dreyerov posljednji film Gertrud (1964) ubraja se u najkontroverznije u poslijeratnom filmu; zasnovan na istoimenom kaz. komadu H. Søderberga (dan. sljedbenika H. Ibsena), obrađuje ljubavnu dramu žene koja teži svom idealu ljubavi i suprotstavlja se konvencijama, situiranu u građanskoj sredini poč. XX st.; iako D. vjerno slijedi dosta trivijalnu fabulu i naizgled sve podređuje teatarskoj mizansceni, film otkriva suptilne kinematičke vrijednosti na sasvim drugom planu; u nizu dugih kadrova pokret kamere koreografiran je s pokretima glumaca, tako da i najsuptilnija gesta dobiva metaforičko značenje; montaža je transponirana u poseban kinematički ritam koji, poput vizualne melodije, kontrapunktira izrazima na licima interpretâ.

Dreyerova stvaralačka karijera obuhvaća više od 40 godina. Četrnaest njegovih cjelovečernjih igr. filmova (9 nijemih i 5 zvučnih, kojima je i scenarist ili koscenarist) različite su tematike, ali se zamjećuje sklonost poniranju u relig. sadržaje i prikazivanju patnji i stradanjâ ženskih likova. Sve ih odlikuje i misaonost, duboka psihol. analiza karakterâ i moralizam (protestantskog svjetonazora, kako tvrdi većina njegovih proučavatelja). Usprkos čestim adaptacijama kaz. djelâ, oslanjanju na naglašene fabularne konstrukcije, a od filma Dan gnjeva — i krajnjem zaziranju od eksplicitnih vizualnih rješenja i očitovanja svega tehničkog, D. je uspio filmove osloboditi lit. primjesâ i iskazati unutarnja značenja drame. Svoje stvaralaštvo D. je sâm možda najbolje objasnio: »Ono što mene zanima — i što dolazi prije tehnike — to je da izrazim osjećaje karakterâ, osjećaje koji će djelovati iskreno na najsnažniji način. Za mene nije bitno da registriram riječi koje likovi izgovaraju, već da prodrem do misli koje se iza riječi kriju«. Na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. D. se našao na 8. mjestu rang-liste najvećih film. redatelja svih vremena.

Ostali filmovi (kratkometr. dokumentarni): Dobre majke (Mødrehjaelpen, 1942); Voda iz zemlje (Vandet på landet, 1946); Danska seoska crkva (Landsbykirken, 1947); Borba protiv raka (Kampen mod kraeften, 1947); Uhvatili su trajekt (De naede faergen, 1948); Thorvaldsen (1949); Most u Storstrømu (Storstrøme broen, 1950); Dvorac unutar dvorca Krogen i Kronborg (Et slot i et slot Krogen og Kronborg, 1954).

LIT.: E. Neergaard, En filminstruktors arbejde. Carl Th. Dreyer og hans ti film, København 1940; E. Neergaard, Carl Dreyer: A Film Director's Work, London 1950; S. Semolul, Dreyer, Paris 1962; E. Browser, The Films of C. Th. Dreyer, New York 1961; C. Fernández Cuenca, C. Th. Dreyer, Madrid 1964; Ž. Bogdanović, Carl Theodor Dreyer: Trpljenje device Orleanske, Ljubljana 1965; S. Dyssegaard (urednik), Carl Dreyer, København 1969; C. Perrin, Carl Th. Dreyer, Paris 1969; M. Grčar (urednik), Carl Theodor Dreyer, Ljubljana 1970; T. Milne, The Cinema of Carl Dreyer, New York 1970; S. Brakhage, The Brakhage Lectures (Méliès, Griffith, Dreyer, Eisenstein), Chicago 1972; P. Schrader, Transcedental Style in Film: Ozu, Bresson, Dreyer, Los Angeles 1972; F. Savio, Visione privata, Roma 1972; D. Scoller (urednik), Dreyer in Double Reflection, New York 1973; G. C. Pratt, Spelbound in Darkness, Greenwich 1973; D. Bordwell, Filmguide to 'La passion de Jeanne d'Arc, Bloomington 1973; W. Sarnoff, Carl Dreyer, New York 1975; M. Nash, Dreyer, London 1977; D. Bordwell, The Films of Carl Theodor Dreyer, Los Angeles 1981.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

DREYER, Carl Theodor. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/1423>.