DONNER, Jörn

DONNER, Jörn, finsko-šved. redatelj, scenarist, scenograf, glumac, književnik i film. publicist (Helsinki, 5. II 1933). Pripadnik šved. nacionalne manjine u Finskoj, uspješno djeluje u obje sredine. Već za studija književnosti počinje se 1951. baviti novinarstvom, a kasnije i književnošću (dvije zbirke pripovjedaka, dva romana, autobiografska proza Ljeto ljubavi i tuge — Sommar av kärlek och sorg, 1971); 1953. objavljuje prvi filmskopublicistički rad Naši filmski problemi (Vara filmproblem), a iduće godine debitira kao redatelj i do 1957. svake se godine javlja jednim zapaženim dokum. filmom (Jutro u gradu — Aamua kanpungissa; Ovih dana — Näinä päivinä; Voda — Vettä; Porkkala). God. 1961. odlazi u Švedsku, gdje isprva djeluje kao film. kritičar utjecajnog »Dagens Nyhetera«, ističući se pritom svojim radikalnim stavovima (sličan po tome B. Widerbergu). Iduće godine objavljuje prvu skand. knjigu o I. Bergmanu (Lice đavola — Djavulens ansikte), o kojem kasnije snima i cjelovečernji dokum. film Svijet Ingmara Bergmana (The World of Ingmar Bergman, 1975). U Švedskoj debitira i na igr. filmu; često piše scenarije za svoja djela, uvijek im radi scenografije, a od kraja 60-tih godina u njima i glumi. Filmom Nedjelja u rujnu (En sondag i september, 1963, nagrada za debitantsko ostvarenje na festivalu u Veneciji), gotovo dokumentarističkom pričom (utjecaj filma istine) o jednom braku — od sretnog početka do rasapa — započinje seriju od 5 uspjelih ostvarenja sa svojom tadašnjom suprugom H. Andersson u gl. ulozi. Slijedi film Voljeti (Att älaska, 1964), zaokret u odnosu na prethodni, u kojem — u stilu komedijâ M. Stillera — prati metamorfozu mlade žene od stroge supruge do vesele udovice. Ovdje počinje avantura (Här börjar aventyret, 1965, u Finskoj), psihol. film pod utjecajem Antonionijeve Avanture, osobito se doimlje oslikavanjem atmosfere Helsinkija. Križanjem (Tvärabalk, 1966), pričom o Židovki pobjegloj iz logora koju prihvaća šved. obitelj, vraća se dokumentarističkoj metodi svog prvijenca. Vrhunac serije svakako je Anna (1970, u Finskoj), izvanredno suptilna »bergmanovska« analiza intelektualke koja se, sjećajući se propalog braka i kasnijih neuspjelih veza, odlučuje na život bez ljubavi. U međuvremenu, 1966. je u Helsinkiju osnovao producentsku kuću u okviru koje je snimao vlastite filmove, ali i pomagao afirmaciju mladih redatelja M. Niskanena, E. Kivikoskija, T. Bergholma i dr. Njegov najuspjeliji »čisto« fin. film je Crno na bijelom (Musta valkoisella, 1968), škrtim sredstvima ispričana priča o četrdesetogodišnjaku (igra ga sâm autor) koji ne može odlučiti između supruge i ljubavnice, pa na kraju gubi obje; tim je filmom uvelike zaslužan za uspon danas jedne od najpopularnijih fin. glumica Kriistine Halkola. Sedamdesetih godina snima komerc. filmove (više pažnje izazvao je tek satiričnim pamfletskim dokum. filmom Do đavola! Slike o Finskoj — Perkele! Kuvia Suomesta, 1971), a težište rada mu je na producenturi. God. 1978. postao je predsjednikom Švedskoga filmskog instituta. Izvršni je producent za Oscara nominiranog šved. filma Orlov let (1982) J. Troella te dobitnika Oscara Fanny i Alexander (1982) I. Bergmana.

Ostali filmovi: Stimulantia (omnibus, epizoda On i ona — Han-Hon, 1967); 69 (1969); Portreti ženâ (Naisenkuvia, 1970); Nježnost (Ohmet, 1972); Muškarca se ne može silovati (Miestä ei voi raiskata, 1978).