LZMK

Filmska enciklopedija

DI VENANZO, Gianni Filmska traka traži dalje ...

DI VENANZO, Gianni, tal. snimatelj (Teramo, 18. XII 1920 — Rim, 3. I 1966). Film. karijeru počinje tijekom II svj. rata kao asistent A. Tontija, O. Martellija, Alda G. R. i dr., surađujući pritom u snimanju više poznatih neorealist. filmova: Opsesija (1942) i Zemlja drhti (1948) L. Viscontija, Rim, otvoreni grad (1945) i Paisà (1946) R. Rossellinija te Čudo u Milanu (1950) V. De Sike. Samostalnim snimateljem postaje 1952, otkrivajući se ubrzo kao ekspert za tvrdo neoromant. kontrastno svjetlo u eksterijernim snimkama. Surađujući sa F. Rosijem i F. Fellinijem u filmovima Salvatore Giuliano (1962) i Ruke nad gradom (1963), odn. Osam i po (1963) i Giulietta i duhovi (1965) dokazuje da je sposoban snim. izražajnim sredstvima ujediniti realizam (Rosi) i fantastiku (spoj sna i jave kod Fellinija). S izgradnjom svjetla postupa jednako pri snimanju pejzaža i ljudskog lica na kojem se očituje unutrašnji život; crno i bijelo, snažni kontrasti, čvrsto su povezani sa psih. stanjem lika i ambijentom u kojem se nalazi. Rosijev Trenutak istine (1965, susnimatelj sa P. De Santisom i A. Parolinom), jedan je od rijetkih filmova u boji koje je D. snimio; odlikuje se dinamičnom kamerom i intenzivnim obojenjem; u završnici je kadrom prazne arene u predvečerje, u koju iz tame prednjeg plana ulazi crna silueta torera, prikazao svu besmislenost njegova profesionalnog života; slika ovdje, bojom, svjetlom i kompozicijom kadra, najbolje govori o apsurdnom mitu pobjede. Njegova suradnja omogućuje afirmaciju nekolicini mlađih redatelja, tako L. Wertmüller (Gušteri, 1963). Sa J. Loseyjem ima niz umj. nesporazuma u Evi (1962), gdje su kompozicija, svjetlo, složeni pokreti kamere, ogledala u sceni i sl. u neskladu s temom filma. Idealan su primjer suradnje snimatelja i redatelja njegova ostvarenja u djelima M. Antonionija Prijateljice (1955), Krik (1957), Noć (1961) i Pomračenje (1962); ljudska otuđenost i tjeskoba sugerirani su u tim filmovima odmjerenim kompozicijama bez ičega suvišnog u kadru (gl. junaci uvijek su uokvireni nekim geom. likovima, kako bi se naglasila njihova izgubljenost), rasvjetom i pokretima kamere. Nadarenost snimatelja i njegov smisao za prividno sporedno koje sugerira bitno uspjeli su istaknuti svaku odsutnost i nemogućnost ljudskih kontakata.

Ostali važniji filmovi: Achtung, banditi! (C. Lizzani, 1951); Ljubav u gradu (omnibus, 1953); Kronika o siromašnim ljubavnicima (C. Lizzani, 1953); Sestra Letizia (M. Camerini, 1956); Kean (F. Rosi i V. Gassman, 1957); Zakon je zakon (Christian-Jaque, 1958); Obično nepoznati lopovi (M. Monicelli, 1958); Prva noć (A. Cavalcanti, 1958); Izazov (F. Rosi, 1958); Torbari (F. Rosi, 1959); Bubeova djevojka (L. Comencini, 1963); Deseta žrtva (E. Petri, 1965); Vrč meda (J. L. Mankiewicz, 1967, umire za snimanja, pa film dovršava P. De Santis).

K. Mik.


Citiranje:
DI VENANZO, Gianni. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 11.8.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=1362>.

kratice i simboli