DIETRICH, Marlene

DIETRICH, Marlene (pr. ime Maria Magdalene Dietrich), njemačko-am. glumica (Berlin, 27. XII 1901). Nakon pomnog ispitivanja njezinih dokumenata o rođenju, u Istočnom Berlinu 1964. ustanovljeno je da je njezin pravi otac Erich Otto Dietrich, oficir u Pruskoj kraljevskoj policiji, umro nekoliko godina nakon njezina rođenja. Njezin očuh Edouard von Losch, kojeg mnogi izvori navode kao pravog oca, poginuo je na rus. fronti potkraj I svj. rata. Kao desetogodišnja djevojčica počela je učiti violinu, ali zbog ozljede ručnog zgloba mijenja zanimanje. God. 1921. pokušala se je upisati u glum. školu Maxa Reinhardta, ali je pala na prijemnom ispitu. Nakon toga se pridružila jednom putujućem plesnom ansamblu. Sljedeće godine primljena je na Reinhardtovu glum. školu. Ubrzo je počela dobivati manje uloge u kazalištu i na filmu. Nastupala je u više od dvadeset njem. nijemih filmova, među kojima su desetak režirali poznati redatelji J. May, W. Dieterle, G. W. Pabst, M. Tourneur i C. Bernhardt. Za epizodnu ulogu u filmu Tragedija ljubavi (J. May, 1923) odabrao ju je pomoćnik producenata, Nijemac iz Češke, Rudolf Sieber s kojim se godinu dana kasnije vjenčala. Nakon što ju je 1930. zapazio u reviji Dvije kravate F. Bascha i R. Weicherta, redatelj J. von Sternberg nudi joj gl. ulogu u svom filmu Plavi anđeo; s tim filmom počela je njezina blistava film. karijera. Kao barska pjevačica Lola-Lola, koja zavodi i psihički uništava povučenoga gimnazijskog profesora (E. Jannings) postala je neprijepornim simbolom femme fatale. Pjesma Ich bin von Kopf bis Fuss auf Liebe eingestellt, koju u tom filmu pjeva »hrapavim i prepuklim« glasom sjedeći na bačvi u crnim svilenim čarapama s podvezicama, munjevito je obišla cijeli svijet, a povremeno se čuje i danas. Iste, 1930. godine odlazi sa Sternbergom u Hollywood gdje potpisuje ugovor s kompanijom Paramount.

U Hollywoodu von Sternberg nastavlja s preobrazbom njezina lika i postupno je pretvara iz nekad pomalo »čedne i nespretne njemačke gospodične« u lijepu, izazovnu i tajanstvenu ženu »najljepših nogu na svijetu«, koja svojom fatalnom privlačnošću preokreće i razara sudbine mnogih muškaraca. Šest filmova, što ih je sa von Sternbergom snimila za Paramount, postiglo je golem uspjeh; u Maroku (1930) je također barska pjevačica koja u večernjoj haljini »odšeta« u pustinju s pripadnikom Legije stranaca (G. Cooper), u Obeščašćenoj (1931) kao špijunka u Beču za I svj. rata slijedi i zavodi jednog Rusa (V. McLaglen), u Ekspresu za Shanghai (1932, njena vjerojatno najbolja uloga) žrtvuje se u nemirnoj Kini za ljubav brit. oficira (C. Brook), u Plavoj Veneri (1932) opet je pjevačica koja zavodi dvojicu (H. Marshall i C. Grant), u Grimiznoj carici (1934) igra Katarinu Veliku, a u posljednjem djelu što ga je snimila s von Sternbergom, u filmu Đavao je žena (1935), s radnjom u Španjolskoj krajem prošloga stoljeća, uzrokuje rivalitet dvojice muškaraca (C. Romero i L. Atwill). Svi ti filmovi, locirani u osebujnim egzotičnim ambijentima, stvorili su iz nje (uz G. Garbo) jedan od najzagonetnijih likova filma — simbiozu femme fatale i vampa, koja je desetljećima privlačila publiku u cijelome svijetu. Nakon raskida s von Sternbergom odlazi privremeno u Vel. Britaniju i snima Viteza bez oklopa (J. Feyder, 1937). U Londonu joj Hitler i Goebbels uz pomoć ambasadora von Ribbentropa nude sjajnu karijeru u Njemačkoj, ali ona ponudu odlučno odbija. Od tada su svi njezini filmovi u Njemačkoj zabranjeni. Za II svj. rata aktivno radi u antinacističkoj propagandi, sudjeluje u predstavama za am. trupe, a nakon završetka rata biva odlikovana Medaljom slobode i franc. ordenom Legije časti. Poslije rata, za kratkotrajne veze sa J. Gabinom, snima jedan film u Francuskoj (Martin Roumagnac, 1946, G. Lacombea), a potom se vraća u Hollywood gdje snima još tri zapažena filma: Vanjska politika (B. Wilder, 1948), Ranč prokletih (F. Lang, 1952) i Svjedok optužbe (B. Wilder, 1957); iduće godine pojavljuje se u maloj ulozi u filmu Dodir zla O. Wellesa. God. 1961. ostvaruje sa S. Tracyjem jednu od svojih najljepših ljubavnih scena u filmu Suđenje u Nürnbergu S. Kramera. Kao »najljepša baka na svijetu« nastupa na pozornicama Las Vegasa, Pariza, Moskve, New Yorka, Berlina i Tel Aviva s programom svojih pjesama. U Njemačkoj je objavila autobiografiju pod naslovom Moja životna priča (My Life Story, 1979). Nastupila je u ukupno 52 filma.

Njezina kći Maria Riva kazališna je i film. glumica.

Ostale važnije uloge: Ljudi na putu (W. Dieterle, 1923); Ulica bez radosti (G. W. Pabst, 1925); Manon Lescaut (A. Robison, 1926); Moderna gospođa Du Barry (A. Korda, 1926); Gospođa ne želi djecu (A Korda, 1926); Café Electric (G. Ucicky, 1927); Žena koju se priželjkuje (C. Bernhardt, 1929); Brod izgubljenih (M. Tourneur, 1929); Pjesma nad pjesmama (R. Mamoulian, 1933); Čežnja (F. Borzage, 1936); Alahov vrt (R. Boleslawski, 1936); Anđeo (E. Lubitsch, 1937); Destry ponovno jaše (G. Marshall, 1939); Sedam grešnika (T. Garnett, 1940); Ljepotica iz New Orleansa (R. Clair, 1941); Radna snaga (R. Walsh, 1941); Dama je voljna (M. Leisen, 1942); Pljačkaši (R. Enright, 1942); Bagdadski prosjak (W. Dieterle, 1944); Zlatne naušnice (M. Leisen, 1947); Trema (A. Hitchcock, 1950); Neobično putovanje (H. Koster, 1951); Put oko svijeta za 80 dana (M. Anderson, 1956); Pariz kad cvrči (R. Quine, 1964); Samo žigolo (D. Hemmings, 1978).

LIT.: M. Georg, Marlene Dietrich, Berlin 1931; F. Hessell, Marlene Dietrich, Berlin 1931; J. Laserre, La vie brûllante de Marlene Dietrich, Paris 1931; L. Frewin, Blond Venus: A Life of Marlene Dietrich, London 1955; R. Griffith, Marlene Dietrich: Image and Legend, New York 1959; H. Dickens, The Films of Marlene Dietrich, New York 1968; J. Kobal, Marlene Dietrich, New York, 1968; L. Carr, Four Fabulous Faces: Garbo, Swanson, Crawford, Dietrich, New Rochelle 1970; Ch. Silver, Marlene Dietrich, New York 1974; W. Noa, Marlene Dietrich, Berlin 1975; Sh. Morley, Marlene Dietrich (Biography), London 1976; Ch. Higham, Marlene: The Life of Marlene Dietrich, London/Toronto/Sidney/New York 1977; W. Sudendorf, Marlene Dietrich (Dokumente — Essays — Filme), München 1977.