DE SICA, Vittorio

traži dalje ...

DE SICA, Vittorio, tal. redatelj i glumac (Sora, 7. II 1901 — Pariz, 13. XI 1974). Iz obitelji niže srednje klase, djetinjstvo je proveo u Napulju; školovao se za knjigovođu, a već prije punoljetnosti potpomaže obitelj radeći kao činovnik. Dvadesetih godina postaje članom putujuće kaz. družine poznate dive tal. nijemog filma I. Almirante Manzini; veće kaz. uspjehe postiže nakon 1923, postavši članom kazališta T. Pavlove. Potkraj 20-ih godina njegova popularnost raste (uspjehe postiže prvenstveno u komadima M. Acharda i L. Pirandella), a 1933. osniva vlastitu trupu u kojoj je gl. zvijezda (uz svoju prvu suprugu Giudittu Rissone). Istodobno se okušava i kao film. glumac. Nakon manjih uloga u trima filmovima (iz 1918, 1926. i 1928), od 1931. kontinuirano nastupa na filmu i ubrzo postaje — vrlo naočit i pravoga napolitanskog temperamenta — jednim od najpopularnijih tal. glumaca tog doba, igrajući većinom u salonskim komedijama, uglađenim melodramama i tzv. filmovima bijelih telefona, najčešće u ulogama zavodnikâ; osobito se ističu one u filmovima Muškarci, kakvi mangupi! (1932), Dat ću milijun (1935), Pa to nije ozbiljno (1936) i Gospodin Max (1937), svi u režiji M. Camerinija, u kojima mu je partnerica A. Noris (s kojom tvori »idealan par« tal. filma tog doba), a u kojima tumači neodoljiva, u osnovi dobrog momka, romantičara i pomalo fantasta. Među ostalim ulogama iz tog vremena značajne su one u Grešnici (1940) A. Palermija, gdje — tumačeći neuspješnog ljubavnika — karikira svoje prethodne uloge, i u Manon Lescaut (1940) C. Gallonea, kada uviđa da se glumački ukalupio, pa se otada posvećuje režiji; isprva režira komično-sentimentalne filmove, kao i jedan kostimirani iz XIX st. (Garibaldinac u samostanu — Un garibaldino al convento, 1942). Ključan događaj njegove red. karijere predstavlja početak suradnje sa scenaristom C. Zavattinijem — u svome petom filmu Djeca nas gledaju (I bambini ci guardano, 1943), o kobnom utjecaju nesređenih bračnih odnosa na psihu djeteta. Slijede Vrata neba (La porta del cielo, 1946 — snimljen 1944), o bolesnicima-hodočasnicima u Loreto, posljednji i ujedno najbolji film prve faze njegova red. stvaralaštva. Već u toj fazi naslućuju se najmarkantnije karakteristike njegovih tematskih okupacija: simpatija za tzv. »malog čovjeka«, ljubav prema djeci, balansiranje između tragičnoga i humornoga, te smisao za »sitne« životne detalje; te karakteristike, a i njegova red. sklonost neprofesionalnim glumcima i snimanju u prirodnom ambijentu, savršeno se uklapaju u neorealist. tendencije, koje nakon II svj. rata, počinju dominirati tal. filmom, a kojima će on — sa svoja četiri remek-djela 1946—52 — postati najreprezentativnijim predstavnikom (svima je scenarist bio C. Zavattini). Prvi iz te serije su Čistači cipelâ (Sciuscià, 1946), realist. priča iz života djece poratnih godina; životni je san dvojice dječaka-čistača cipelâ da kupe bijelog konja, što im i polazi za rukom; u kovitlacu života ulice dospijevaju u zatvor, a bijeg iz njega završava tragično — smrću jednog od njih. Slijede Kradljivci biciklâ (Ladri di biciclette, 1948), film-model neorealist. shvaćanja socijalno-psihol. problemâ, o nezaposlenom radniku kome bickl počinje predstavljati izvor zarade; kad mu bicikl ukradu, i sam pokušava ukrasti novi bicikl, no ne polazi mu za rukom, pa na ulici ostaje osramoćen pred svojim malim sinom. Čudo u Milanu (Miracolo a Milano, 1950) je tragikomedija pod utjecajem Ch. Chaplina i R. Claira, s elementima fantastike i utopije, i s oštrim satiričnim prizvukom; tema mu je sukob siromaha iz daščarâ na milanskoj periferiji s vlasnicima zemljišta (nezaboravne su scene kad siromasi u hladna jutra hvataju sunčanu zraku da bi se ugrijali, zatim zemljoposjedničko nadmetanje koje prerasta u bijesan lavež, a posebno posljednja, simbolična sekvenca, kad siromasi pronalaze jedini izlaz — let na nebo jašući na smetlarskim metlama); ovaj film jedino je stilizirano djelo neorealist. pokreta. Umberto D (1952), posvećen autorovu ocu, potresna je priča o usamljenom umirovljeniku koji od svoje mirovine »ne može ni živjeti ni umrijeti«, čak se pokušava i ubiti, no život mu spašava njegov psić; to je djelo u kojem se zanimanje za psihologiju likova izjednačuje s onim za soc. probleme, pa je u periodizacijama najčešće navođeno kao prijelazni film između tzv. klasičnog neorealizma i tzv. neorealizma duše. Jenjavanjem neorealist. pokreta, u De Sikinoj red. karijeri dolazi do kreativne krize, a za svoje (i Zavattinijeve) projekte u duhu neorealizma sve teže dobiva potrebna sredstva. Zbog toga, opet se okreće glumi, ostvarivši najveći uspjeh u publike likom žandarmerijskog marescialla u seriji filmova Kruh, ljubav i... (npr. Kruh, ljubav i fantazija, 1953, i Kruh, ljubav i ljubomora, 1954, L. Comencinija), a u kritike ulogom nevjernog ljubavnika u filmu Madame de. . . (M. Ophüls, 1953) i prevaranta koji prerasta u heroja u Generalu Della Rovere (R. Rossellini, 1959), za njega potpuno netipičnom — punom dramskog intenziteta. U tom razdoblju režira (za am. producente) ne odveć uspjelu komerc. melodramu Stanica Termini (Stazione Termini, 1953) i komercijalno vrlo uspješnu komediju Napuljsko zlato (L'oro di Napoli, 1954), s Totòom u gl. ulozi. Film Krov (Il tetto, 1955) njegovo je posljednje neorealist. ostvarenje; tema mu je stambeni problem mladih i siromašnih, borba da se preko noći sagradi kuća i tako mimoiđe zakon. Od daljnjih filmova značajniji su: Ciociara (La Ciociara, 1960, prema djelu A. Moravije), u kojem donosi sudbinu majke i kćeri u teškim ratnim godinama; Posljednji sud (Il giudizio universale, 1961), apokaliptična groteska o mogućoj propasti čovječanstva pod mlazovima teškoga i dugotrajnog pljuska; Jučer, danas, sutra (Ieri oggi domani, 1963), omnibus-komedija »na talijanski način« od 3 priče (s tada najpopularnijim tal. glumcima M. Mastroiannijem i S. Loren), njegov najveći komerc. uspjeh; Brak na talijanski način (Matrimonio all'italiana, 1964), u cijelom svijetu vrlo popularna komedija »na talijanski način«; Vrt Finzi-Continijevih (Il giardino dei Finzi-Contini, 1971), priča o sudbini žid. obitelji za faš. vladavine, najznačajnije djelo posljednje faze njegova stvaralaštva; u njemu je De Sikin stil već postao krajnje akademičnim, a takva su i njegova dva posljednja filma: Kratki praznici (Una breve vacanza, 1973) i Putovanje (Il viaggio, 1974); u oba je prisutna tema smrti. Usporedno s redetaljskom, D. je kontinuirano nastavljao i glum. karijeru, snimajući s uspjehom i u inozemstvu.

D. je redatelj burne karijere, autor raznovrsnih, vrijednošću neujednačenih filmova; nedvojben vrhunac njegove karijere predstavljalo je razdoblje neorealizma, pov. trenutka i film. izraza koji su najbolje odgovarali njegovu svjetonazoru. Imao je tada u Zavattiniju inspirativnog suradnika, kojem neki kritičari, osobito oni franc. novog vala, pripisuju značajan udio u autorstvu De Sikinih najboljih filmova. Potvrdu tome, u kasnije sve negativnijim valorizacijama njegova cjelokupnog opusa, nalazi se i u većinom manje uspjelim ostvarenjima nakon Umberta D, a i u neprestanom mijenjanju stila, iz čega se izvlačio zaključak da D. nije izvoran film. stvaralac. Ipak, i u najnegativnijim sudovima ne odriču mu se nepatvoreni humanizam i iskrenost (uspoređuje ga se s Chaplinom), kao ni činjenica da su njegova najbolja djela izvršila golem utjecaj na neorealist. pokret, a da su dubokih tragova ostavila i izvan Italije. Za svoje filmove nagrađivan je mnogim značajnim međunar. priznanjima: za Čudo u Milanu dobio je Grand Prix u Cannesu, a jedini je redatelj (uz F. Fellinija) čija su djela čak 4 puta bila nagrađena Oscarom za najbolji film s neengl. jezičnog područja (Čistači cipelâ, kao uopće prvi u toj kategoriji; Kradljivci biciklâ; Jučer, danas, sutra; Vrt Finzi-Continijevih). Svjetski kritičari su 1952. u anketi londonskoga film. časopisa »Sight and Sound« proglasili njegove Kradljivce biciklâ najboljim filmom svih vremena.

Ostali filmovi (kao redatelj): Crvene ruže (Rose scarlatte, 1940, suredatelj sa G. Amatom); Magdalena, nula iz vladanja (Maddalena zero di condotta, 1940); Teresa Venerdì (1941); Boccacio '70 (omnibus, epizoda Nasilje — La riffa, 1962); Zatočenici Altone (I sequestrati di Altona, 1962, prema Sartreovu kaz. komadu); Bum (Il boom, 1963); Novi svijet (Un monde nouveau/Un mondo nuovo, 1965, u Francuskoj); Lov na lisicu (Caccia alla volpe, 1966); Vještice (omnibus, epizoda Večer kao svaka druga — Una sera come le altre, 1967); Sedam puta žena (Sept fois femme/Sette volte donna, 1967, u Francuskoj); Ljubavnici (Gli amanti, 1968); Suncokreti (I girasoli, 1969); Nazvat ćemo ga Andrea (Lo chiameremo Andrea, 1972).

Ostali važniji filmovi (kao glumac): Zločest momak (C. L. Bragaglia, 1933); Gospodin želi? (G. S. Righelli, 1933); Nekadašnji Napulj (A. Palermi, 1937); Velika skladišta (M. Camerini, 1939); Kule u zraku (A. Genina, 1939); Naši snovi (V. Cottafavi, 1943); Nitko se ne vraća (A. Blasetti, 1943); Rim, slobodni grad (M. Pagliero, 1946, i koscenarist); Srce (D. Coletti, 1947, i koscenarist); Sutra je već kasno (L. Moguy, 1950); Druga vremena (A. Blasetti, 1952); Villa Borghese (G. Franciolini, 1953); Četvorica bez kreveta (omnibus, epizoda G. Franciolinija, 1954); Naša vremena (A. Blasetti, 1954); U znaku Venere (D. Risi, 1955); Kruh, ljubav i... (D. Risi, 1955); Moj sin Neron (Steno, 1955); Bigamist (L. Emmer, 1956); Žena s mora (F. De Robertis, 1956); Zbogom, oružje (Ch. Vidor, 1956); Očevi i sinovi (M. Monicelli, 1957); Ljubav i čavrljanje (A. Blasetti, 1957); Venecija, mjesečina i ti (D. Risi, 1958); Prva noć (A. Cavalcanti, 1958); Topovska serenada (W. Staudte, 1958); Ferdinand I, napuljski kralj (G. Franciolini, 1959); Austerlitz (A. Gance, 1960); Stražar (L. Zampa, 1960); Milijunašica (A. Asquith, 1960); Ljubav u Rimu (D. Risi, 1960); Živio Henrik IV, živjela ljubav! (C. Autant-Lara, 1961); Dva narednika (S. Corbucci, 1961); Ja, ja... pa ostali (A. Blasetti, 1965); Ljubavne avanture Moll Flanders (T. Young, 1965); Talijan u Americi (A. Sordi, 1967); Caroline Chérie (D. de La Patellière, 1967); Rim, dobro (C. Lizzani, 1971); Toliko smo se voljeli (E. Scola, 1975).

LIT.: A. Bazin, Vittorio De Sica, Parma 1953; G. Bogemski, Vittorio De Sica, Moskva 1963; H. Agel, Vittorio De Sica, Paris 1963; H. Pelzer, Vittorio De Sica, Berlin 1964; P. Leprohon, Vittorio De Sica, Paris 1966; M. Lupu, Vittorio De Sica, Bucureşti 1967; P. Baldelli, Cinema dell'ambiguità. Rossellini. De Sica e Zavattini. Fellini, Roma 1969.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

DE SICA, Vittorio. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/1300>.