LZMK

Filmska enciklopedija

DE SANTIS, Pasqualino Filmska traka traži dalje ...

DE SANTIS, Pasqualino (pr. ime Pasquale De Santis), tal. snimatelj (Fondi, 24. IV 1927). Diplomirao na Centro Sperimentale di Cinematografia. Snim. karijeru započinje kao asistent P. Portalupija, uz kojeg radi na filmovima Nema mira među maslinama (1949) G. De Santisa i Najljepša (1951) L. Viscontija, zatim R. Gerardija, kojemu asistira u Cesti dugoj godinu dana (1958) G. De Santisa, te G. Di Venanza, s kojim radi na filmovima Noć (1961) i Pomračenje (1962) M. Antonionija, Salvatore Giuliano (1962) i Ruke nad gradom (1963) F. Rosija, Osam i po (1963) i Giulietta i duhovi (1965) F. Fellinija, te Bubeova djevojka (1963) L. Comencinija i Deseta žrtva (1965) E. Petrija. Samostalni je snimatelj od 1965, kada u filmu Trenutak istine (susnimatelj sa G. Di Venanzom i A. Parolinom) F. Rosija pokazuje izuzetnu sposobnost korištenja boje u psihol. funkciji. U filmu Bilo jednom (1967) istoga autora fotografija mu se posebno odlikuje funkcionalnom dramskom primjenom svjetla. Za ostvarenje u filmu Romeo i Julija (1968) F. Zeffirellija nagrađen je Oscarom; svjetlom i bojom znao je postići dramatsku, gotovo morbidnu atmosferu koja proizlazi iz Shakespeareova dramskog predloška, iako ima i sekvenci (npr. Julijino samoubojstvo) u kojima prevladava kičast tretman boje. U svome kasnijem radu tu grešku više ne ponavlja, odlikujući se decentnom primjenom boje. Svoje najviše domete dostiže u filmovima Sumrak bogova (1969) i Smrt u Veneciji (1971) L. Viscontija; u prvom atmosferu ostvaruje prigušenim bojama, uskokutnim i zum-objektivom koji zamjenjuju pokrete kamere, dok u drugom uspješno evocira fin-de-siècle prigušenim bojama i kamerom čiji odmjereni, pomalo nemirni klizeći pokreti stvaraju savršenu vizualnu metaforu za dvosmislenost dekora u kojem se radnja odvija. U filmu Lancelot Jezerski (1974) R. Bressona postoji samo jedan total, prevladavaju krupni planovi, sekvenca turnira prikazana je isključivo detaljima konjskih nogu, a slikom dominira kontrast svjetlo-sjena; tako se maksimalno sužava gledateljeva pažnja i usmjerava na razmišljanje o prikazanome. U Izuzetnom danu (1977) E. Scole, koji je čitav snimljen u studiju ton. kamerom, primjenjuje specijalnu tehniku — toniranu sliku koja nije ni crno-bijela ni u boji; posebnim laboratorijskim postupkom uklonjeni su jaki tonaliteti, pa to pridonosi još snažnijem osjećaju psihol. depresije.

Često radi i na televiziji, tako i na tv-projektima F. Fellinija.

Ostali važniji filmovi: Vrč meda (J. L. Mankiewicz, 1967, nastavio rad G. Di Venanza, umrlog u početku snimanja); Ljubavnici (V. De Sica, 1968); Ljudi protiv (F. Rosi, 1970); Slučaj Mattei (F. Rosi, 1971); Umorstvo Trockoga (J. Losey, 1972); Povodom Luckyja Luciana (F. Rosi, 1973); Zatvoreni obiteljski krug (L. Visconti, 1975); Uljez (L. Visconti, 1976); Izuzetni leševi (F. Rosi, 1976); Rođakinja Nenè (S. Samperi, 1977); Đavao, možda (R. Bresson, 1977); Krist se zaustavio u Eboliju (F. Rosi, 1979); Terasa (E. Scola, 1980); Tri brata (F. Rosi, 1980); Novac (R. Bresson, 1983); Carmen (F. Rosi, 1984).

K. Mik.


Citiranje:
DE SANTIS, Pasqualino. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 11.8.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=1298>.

kratice i simboli