DE SANTIS, Giuseppe

DE SANTIS, Giuseppe, tal. redatelj i scenarist (Fondi, 11. II 1917). Studirao filozofiju i književnost u Rimu, a zatim i režiju na Centro Sperimentale di Cinematografia; 1940—44. intenzivno surađuje u časopisu »Cinema«, kritizirajući fašističko-propagandističke tendencije tal. kinematografije. Na filmu debitira 1942. kao suradnik L. Viscontija na scenariju filma Opsesija, a zatim postaje asistent nekolikih redatelja, među kojima i A. Vergana (Sunce još izlazi, 1946). Već prvim filmom Tragičan lov (Caccia tragica, 1947), u kojem skupina seljaka neposredno po završetku rata goni i uništava faš. grupu koja je opljačkala novac seoske zadruge, pokazuje izrazitu angažiranost. Razvija i sklonost prema psihološko-soc. dramama s elementima krim. filma, kao u njegovu daljnjem značajnom filmu Gorka riža (Riso amaro, 1949), u kojem tretira problem iskorištavanja radnica na rižinim poljima Piemontea. Film je izvan Italije postigao velik uspjeh zahvaljujući i erotskim elementima nastupa S. Mangano, koja tako postaje prva predstavnica tipa → pin-upa u tal. kinematografiji. Filmom iz života seljaka južne Italije Nema mira među maslinama (Non c'è pace tra gli ulivi, 1949) D. je pokušao zaokružiti trilogiju o klasnoj borbi tal. seljaštva neposredno nakon rata. Okrećući se i problemima gradske sredine, režira 1952. film Rim, jedanaest sati (Roma ore 11) koji je ujedno i njegov posljednji umjetnički značajniji film; mozaičnom dramaturgijom i dokumentarnošću, utemeljen na istinitom događaju, film iznosi problem nezaposlenosti žena. Režirajući 1958. u Jugoslaviji film u neorealist. stilu Cesta duga godinu dana, u kojem seljaci, zahvaljujući slozi i požrtvovnosti, sami izgrađuju cestu, vraća se svojim temama o angažiranosti i solidarnosti širokih slojeva. Iako se kao redatelj pojavio kad je neorealizam već bio na vrhuncu, nakon R. Rossellinija, L. Viscontija i V. De Sike, D. postaje jednim od njegovih najznačajnijih predstavnika. Izričito iskazujući vjeru u narod, iskren, pod jakim utjecajem sovj. revolucionarnog filma, uz C. Lizzanija (tada njegova koscenarista) jedan je od najagilnijih lijevo orijentiranih tal. sineasta, usmjeren prema realizmu, iako mu se kadikad na razini fabule potkradaju feljtonizam i konstrukcija. Prevagu interesa za izrazito urbane teme, koje na film sredinom 50-ih godina donosi tzv. neorealizam duše, D. više ne prati te počinje stagnirati, a nakon 1960. režira sve rjeđe.

Ostali filmovi: Muž za Annu Zaccheo (Un marito per Anna Zaccheo, 1953); Dani ljubavi (Giorni d'amore, 1954); Ljudi i vukovi (Uomini e lupi, 1956); Čovjek bez nedjelje (L'uomo senza domenica, 1957); Garsonijera (La garçonniere, 1960); Talijani, dobri ljudi (Italiani brava gente, 1964); Zabranjene strasti (Un apprezzato professionista di sicuro avvenire, 1972).

LIT.: I. Grigorevič, Džuzeppe De Santis, Moskva 1965; A. Farassino, Giuseppe De Santis, Milano 1978; G. Cleopazzo, Il neorealismo di Giuseppe De Santis, Lecce 1980; S. Masi, Giuseppe de Santis, Firenze 1982.