ČUHRAJ, Grigorij Naumovič

traži dalje ...

ČUHRAJ, Grigorij Naumovič, sovj. redatelj (Melitopolj, 23. V 1921). Ukrajinac. Upisuje studij film. režije na moskovskom VGIK-u, no prekida ga nakon izbijanja rata. Služi vojsku kao padobranac i u pješadiji, sudjelujući i u bitci za Staljingrad. Pet puta ranjavan i odlikovan. Nakon završetka rata nastavlja studij režije u klasi S. J. Jutkjeviča i M. I. Romma, diplomira 1953. i počinje raditi na filmu kao asistent redatelja (Romma) i redatelj druge ekipe. Njegov debi Četrdesetprvi (Sorok pervyj, 1956) prijelomno je ostvarenje poststaljinističke kinematografije. Iako je to samo nova film. verzija klas. priče Borisa Lavrenjova o ljubavi crvenoarmijke i bjelogardijca (redatelj prve verzije, iz 1927, bio je J. A. Protazanov), izuzetno se kontroverzno dojmilo Čuhrajevo nastojanje da se usprotivi jednoznačnim portretima neprijatelja revolucije i slojevito izgradi lik bjelogardijca te da film ispuni erotizmom posve netipičnim za sovj. kinematografiju. Njegovo red. umijeće ogledalo se u vještom vođenju fabule sa samo dvoje protagonista i sposobnosti da efektni pejzaž pretvori u dramski prostor, no, zbog nametljive romantičnosti filma, verzija Protazanova ostaje superiornije film. ostvarenje. Još je većeg odjeka imao njegov drugi film Balada o vojniku (Ballada o soldate, 1959), dojmljiva priča o mladom vojniku koji zbog svog herojstva dobiva kratki dopust da posjeti majku; Č. ponovno izaziva socrealist. kanone prikazivanjem ljudske strane Domovinskog rata, realist. portretiranjem sudbinâ u pozadini fronte, a domaći otpori njegovu filmu ugušeni su nakon nagrade u Cannesu i golema uspjeha u svijetu. Č. postaje najznačajnijim redateljem sovjetskog tzv. poetskog realizma, no njegova je važnost prvenstveno u okvirima sovj. filma — zbog sklonosti sentimentaliziranju i vizualnih efekata koji djeluju pomalo arhaično u usporedbi, npr., s film. postupcima tadašnjih redatelja franc. novog vala. Filmom Čisto nebo (Čistoe nebo, 1961) Č. nastoji zadržati status kontroverznog redatelja, ukazujući na tragedije boraca koji su nakon povratka iz zarobljeničkih logora dočekivani s nepovjerenjem i rehabilitirani tek nakon početka procesa destaljinizacije. Film je imao odjeka, no njegova oštrica bila je suviše obilježena hruščovljevskim tendencijama u kulturi i mnogo tuplja od sličnih napada na staljinizam u knjiž. djelima Solženjicina i dr. pisaca. Turobnost Čistog neba odbijala je autorove ranije poklonike, a njih nije uspio povratiti ni filmom Živjeli starac i starica (Žili-bili starik so staruhoj, 1965), razvučenim pokušajem da emocionalno portretira ličnost ostarjela dogmatika. Čuhrajev uzmak u drugi plan pospješen je i pojavom mlađih, kritički raspoloženih redatelja M. Hucijana i L. Šepitko, a njegova prisutnost 60-ih godina u kinematografiji očituje se jedino u organizaciji dinamičnije film. produkcije i eksperimentalnih film. studija koji ne bi toliko robovali anemičnosti i birokratskom mentalitetu. U središtu pažnje našao se još samo Močvarom (Trjasina/Neokončènnaja povest', 1978), filmom o majci koja godinama skriva sina, dezertera iz Domovinskog rata.

Njegov sin Pavel G. Čuhraj diplomirao je režiju i poč. 80-ih godina debitirao u sovj. kinematografiji.

Ostali filmovi: Sjećanje (Pamjat', 1971, dokumentarni); Život je lijep (Žizn' prekrasnaja, 1980, talijansko-sovj. koprodukcija).

LIT.: I. Šnejderman, Grigorij Čuhraj, Moskva 1965.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

ČUHRAJ, Grigorij Naumovič. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/1163>.