ČILE

ČILE. Prvi filmovi (film. novosti) snimljeni su u Santiago de Chileu 1910, od toga jedan o stogodišnjici nezavisnosti. Igr. filmovi počinju se snimati nakon 1915; do 1927. snimljeno ih je oko 120; tako, tada najpoznatija kompanija Ande Films samo oko 1925. realizirala ih je 12. U toj, za malu zemlju znatnoj proizvodnji, filmovi su bili tek puko oponašanje am. »konfekcijske« produkcije; najveći dio obrađivao je motive iz nacionalne povijesti, a prvi poznati autori su bili Salvador Giambastini, Arturo Mario i Pedro Sienna.

Zv. film je prouzrokovao zastoj u proizvodnji filmova, zahtijevajući za siromašnu zemlju prevelike investicije. Tek 40-ih godina, pod okriljem novoosnovanog (1941) drž. poduzeća Chile Films, proizvodnja opet raste (između 1944. i 1947. proizvedeno je tridesetak filmova), ali ne i kvaliteta filmova; kako je pokušani izvoz filmova u susjedne zemlje propao, poduzeće 1947. bankrotira. Pedesetih godina proizvodnja opada i na jedan igr. film godišnje. Najistaknutiji film realiziran u tom razdoblju bio je »Zaboravljeni zaton« (1958) Bruna Gebela, priča o ribarskom mjestu suočenom s turističkom najezdom. Poč. 60-ih godina čileanski se film oporavlja, što je vezano uz osnivanje Filmskog instituta na Katoličkom sveučilištu u Santiagu, te Centra za eksperimentalni film na Čileanskom sveučilištu u Santiagu; obje sveučilišne ustanove počele su s kratkometr. filmovima. Istodobno je (1962) u gradu Viña del Mar osnovan amat. kino-klub, koji je bio važan poticaj daljnjem razvitku čileanskoga filma, pogotovo kad je Viña del Mar uskoro postala festivalskim središtem film. amaterâ, a 1967. i središtem Festivala latinsko-američkog filma. Tu godinu povjesničari smatraju početkom novoga čileanskoga filma. Uz to, razvoj filma pomaže vlada olakšavajući fiskalnim sredstvima proizvodnju filmova. Kao prethodnik budućih angažiranih socijalnokritičkih filmova može se smatrati igrani film »Malo umrijeti« (1967) Álvara Covacevicha. Pravi razmah socijalnokritičkom filmu dali su Aldo Francia filmom »Djeca Valparaísa« (1969), o klasnoj nepravdi, Raúl Ruiz filmom »Tri žalosna tigra« (1969), kritikom dekadentnog građanstva Čilea, Helvio Soto filmom »Krvava salitra« (1969), demistifikacijom voj. zaslugâ, te Miguel Littín filmom »Šakal iz Nahueltora« (1969), o cinizmu i sadizmu birokracije na vlasti (inače najposjećeniji od svih čileanskih filmova); ističu se i Sergio Castillo i Sergio Riesenberg. Od dokumentarista ističu se autori značajnih filmova socijalnokritičke orijentacije, kao Patricio Guzmán, Pedro Chaskel, Sergio Bravo, Douglas Hübner i Álvaro Ramírez. Ukupno, 60-ih godina snimljeno je 170 igr. i oko 150 kratkometr. filmova. S dolaskom na vlast socijalistâ dolazi do procvata čileanske kinematografije, kao i do značajnih promjena u distribuciji, prikazivanju filmova i u proizvodnji. U kinematografima se smanjuje prevlast am. filma, otvoreno je više mjesta za ostale kinematografije, na primjer za francusku, talijansku, britansku te za filmove evr. socijalističkih zemalja. Za tri godine Allendeove vladavine snimljeno je 18 dugometražnih dokum. i igr. filmova, 70 kratkometražnih te brojne film. novosti; proizvodnja je, umjesto sporadične, postala kontinuiranom. Film. radnici odali su svoju privrženost Allendeovu pokretu Unidad popular manifestom u kojem su, između ostaloga, izjavili: »Došao je trenutak da zajedno sa svojim narodom započnemo veliku zadaću nacionalnog oslobođenja i izgradnje socijalizma; revolucionarna umjetnost nastaje samo suradnjom između umjetnika i naroda, na osnovi zajedničkog cilja; narod ima pravo na film, pa zato moramo potražiti prikladne oblike kojima će on stići do svih Čileanaca!«. Soto je snimio prvi igr. film u tom razdoblju »Glasački listić i puška« (1971), o povijesti čileanske ljevice od 1935. do Allendea. Ruiz je autor jedne (najuspjelije) storije u omnibus-filmu »Što da se radi« (1971), a za tal. televiziju snimio je igr. film »Nitko ništa nije rekao« (1971) oba s tematikom o prilikama za Allendeove vlade. Francia snima film »Molitva nije dovoljna« (1972), o svećeniku koji se razvija u borca za prava radnika. Littín u filmu »Obećana zemlja« (1973) prikazuje vrijeme prve čileanske socijal. republike (1943); film je dovršio na Kubi. U aktualnoj polit. borbi bio je vrlo koristan rad angažiranih dokumentarista, okupljenih oko Filmskog odjela sindikalne centrale, na Sveučilištu i u poduzeću Chile Films. Ti su autori Chaskel — »Pobijedit ćemo« (1970) i »Nije vrijeme plakanja« (1971), Romírez — »Neishranjenost djece« (1969) i »Brigada Ramóna Parra« (1971), Hübner — »Herminda pobjede« (1969), Guzmán — »Prva godina« (1972) i »Odgovor Oktobra« (1973), José Román — »Reportaža o Loti« (1970), Carlos Flores — »Siledžije i lakrdijaši« (1973) i »Osvojili smo svoju zemlju« (1971), Claudio Sapián — »Santa Maria de Iquique« (1971), te Littín s filmom »Drug predsjednik« (1971). Poslije puča generalske hunte, koji je nesmiljeno obračunao s film. radnicima, paleći čak i sve film. dokumente vezane uz vladavinu Allendea, razvila se u inozemstvu, među čileanskim film. radnicima što su u velikom broju napustili zemlju, velika film. proizvodnja s isključivo čileanskim temama. Tu značajnu proizvodnju u progonstvu potpomagale su mnogobrojne ustanove u raznim zemljama. Tako su Guzmán i Chaskel snimili dokum. film »Bitka za Čile: borba nenaoružanog naroda« (1975—1977), monumentalno djelo u tri dijela. Također je značajan i dokum. film »Šake protiv topova« (1974) redateljâ Orlanda Lübberta i Gastóna Ancelovicija. Film je dovršen u Zapadnom Berlinu, a prikazuje čileanski radnički pokret za vrijeme prve vlade Narodne fronte 1932. U progonstvu, Soto je 1975, snimio angažirani film »Kiša nad Santiagom«, a vrlo aktivni Littín režirao je 1976. film »Dogodilo se u Marusji« (i otada kontinuirano radi, uglavnom u Meksiku). U Pinochetovu Čileu film. proizvodnja je gotovo zamrla.

LIT.: M. Godoy Quezada, Historia del cine chileno, 1902 — 1966, Santiago de Chile 1966; C. Ossa Coo, Historia del cine chileno, Santiago de Chile 1971; P. B. Schumann (urednik), Film und Revolution in Lateinamerika, Oberhausen 1971; A. M. Torres/M. Pérez Estremera, Nuevo cine latinoamericano, Barcelona 1973; F. Bolzoni, Il cinema de Allende, Venezia/Padova 1974; M. Chanan, Chilean Cinema, London 1976.