CLOUZOT, Henri-Georges

CLOUZOT, Henri-Georges, franc. redatelj i scenarist (Niort, 20. XI 1907 — Pariz, 12. I 1977). Zbog slabijeg vida nije primljen na Mornaričku akademiju; studirao je polit. znanosti i bio sekretar jednog od vođâ konzervativne Republikanske demokratske unije. Bavi se novinarstvom, stalni je kroničar lista »Paris-Midi«. Surađivao je sa šansonjerima, pisao drame, film. scenarije (tako za H. Deciona i G. Lacombea) i dijaloge (kasnije za gotovo sve svoje filmove), asistirao J. de Baroncelliju, A. Litvaku, E. A. Dupontu i dr. Glumac P. Fresnay (koji nastupa u njegovim prvim filmovima) potaknuo ga je da se definitivno prihvati filma i režije. Debitirao je 1942. uspjelim detekcijskim filmom Ubojica stanuje na broj 21 (L'assassin habite au 21). U tom je žanru i njegov drugi igr. film, Gavran (Le corbeau, 1943), po mnogima najuspjelije djelo ovog autora. Film se temelji na priči o malome franc. gradiću, utonulom u karakteristično provincijsko sivilo, koje najednom poremećuju anonimna pisma iznoseći pred javnost tajne i licemjerje građana, sijući na taj način napetost i strah od daljnjih javnih raskrinkavanja. Dramatična, realistična i nepoštedna analiza provincijskog života razotkriva dijabolične karaktere; zanimljiva je i po opominjanju na razmjere što ih može poprimiti neobuzdavani duh mržnje i denuncijacije. Film u Francuskoj isprva nije bio dobro prihvaćen: pripadnici Pokreta otpora smatrali su čak da takav prikaz mentaliteta prosječnog Francuza u potpunosti odgovara okupatoru. Film je nakon rata zabranjen i tek tri godine kasnije pušten je u promet. Quai des orfèvres (1947) izrazitiji je policijski film, djelo koje pokazuje da C., polazeći od jednostavnog sadržaja, umije napraviti film dostojan pažnje; uočljivi su vrsni psihol. portreti gl. likova, kao i kritika policijskih metoda saslušavanja. Moderna transpozicija Prévostova romana Manon Lescaut pod naslovom Manon (1948, Zlatni lav u Veneciji) zanimljiva je zbog uspješne evokacije vremena neposredno poslije II svj. rata; film pokazuje da se težnja prema lagodnijem životu može izvrgnuti u kojekakve oblike nakaradnih makinacija. Clouzotovo red. majstorstvo ponovno je došlo do izražaja u filmu Nadnica za strah (Le salaire de la peur, 1953, Grand Prix u Cannesu): dva Francuza, te Talijan i Skandinavac kamionom prevoze preko opasnog terena nitroglicerin; škrti okvirni elementi filma ipak oštro osjenčavaju bijedu neke polukolonijalne zemlje u kojoj se radnja odvija i zdvojne, očajničke egzistencije njezinih stanovnika. Dramatičan pokušaj transporta režiran je s toliko smisla za napetost i šok, da u cijelosti zaokuplja gledaočevu pažnju. Težnja prema razotkrivanju mehanike zločina i nastojanje da se stvori napetost vidljivi su i u thrilleru Demoni (Les diaboliques, 1955). Izdvojeno mjesto u Clouzotovu opusu ima dugometr. dokumentarni film Tajna Picasso (Le mystère Picasso, 1956); film na izvanredno zanimljiv način prikazuje proces nastajanja Picassovih djela (Picasso tom prilikom riše na prozirnoj ploči). Oslabjela zdravlja (koje mu je i ranije otežavalo rad), C. nakon tog filma režira još svega 3 djela, od kojih se ističe Istina (La verité, 1960), uzbudljiva sudska melodrama, u kojoj je — po mišljenju dijela kritike — B. Bardot ostvarila svoju najbolju karakternu ulogu.

C. je tvorac osebujnog opusa, reprezentativnog za franc. film u toku II svj. rata i neposredno nakon njega. Pojavivši se u uvjetima svjetonazora prethodne struje u franc. filmu (→ poetski realizam), C. ipak, predstavlja njezin specifični produžetak, usredotočujući se na demoniju međuljudskih odnosa, istražujući gotovo psihoanalitičarski teško objašnjive motive postupaka svojih junaka, redovito osobâ burnoga emocionalnog života i prikrivene strastvenosti. Tematski i retorikom, njegova djela podsjećaju na predratni opus M. Carnéa i J. Duviviera, ali i na neke nefranc. autore (ekspresioniste, osobito F. Langa, donekle i na am. kriminalističke filmove). U svjetskim je razmjerima jedan od najistaknutijih stvaralaca u žanru psihol. filma i thrillera, u potonjem u Francuskoj (do pojave C. Chabrola) gotovo bez premca, i pendant lit. opusa Boileau-Narcejaca.

Njegova supruga Vera Clouzot, isprva administrativka u film. proizvodnji, tumačila je gl. ženske uloge u tri autorova filma: Nadnica za strah, Demoni i Špijuni.

Ostali filmovi: Povratak u život (epizoda u omnibusu, 1949); Miquette i njezina majka (Miquette et sa mère, 1950); Špijuni (Les espions, 1957); Zatočenica (La prisonnière, 1969).

LIT.: F. Chalais, F. Chalais présente H.-G. Clouzot, Paris 1950; P. Bianchi, Henri-Georges Clouzot, Parma 1951; C. Brûlé, Clouzot est-il le diable, Paris 1955; V. Musek, Henry-Georges Clouzot, Ljubljana 1964; P. Pilard, Henri-Georges Clouzot, Paris 1969.