CJELOVEČERNJI FILM

CJELOVEČERNJI FILM, proizvodna, distribucijska i prikazivačka kategorija — naziv za film, općenito veće duljine, koji odgovara standardu o trajanju filma, prikladnom za kinemat. program. S obzirom na duljinu, sinoniman mu je naziv dugometražni film, a s obzirom na vrstu većinom se odnosi na igrani film, tek katkad na animirani ili dokumentarni. Budući da je to uglavnom igr. film koji se plasira na tržište zahvaljujući nekoj atrakciji (zvijezdi ili sižeju), u SAD i Vel. Britaniji upotrebljava se izraz feature (engl. osobito istaknuti, prikazati u glavnoj ulozi) kojim se nadomješta oznaka za duljinu filma.

Samo trajanje cjelovečernjeg filma konvencija je na koju pristaju svi sudionici u stvaranju i prikazivanju filmova (producenti, distributeri, proizvođači), a tu konvenciju određuje i spremnost gledalaca da prihvate film određene duljine, s obzirom na njihovo raspoloživo vrijeme, konkurenciju dr. medija, visinu cijene ulaznice, psiho-fiz. kapacitiranost recepcije filma određene duljine itd. Prema duljini cjelovečernjeg filma upravlja se i čitava organizacija film. industrije i određuje tip film. programa (sa ili bez popratnih filmova — kratkometr., crt., reklamnih, film. novosti i najava budućih filmova). Također, duljina utječe i na umj. karakter filmova: uvjetuje izbor teme, žanra, pa i cjelokupni stil djela, često primoravajući autore da se podređuju tome, u osnovi komerc. imperativu.

U početku kinematografije, općenito, filmovi su bili u trajanju do jedne → role (približno do 15 minuta); tu duljinu uzrokovali su stav publike (koja je od filma tada očekivala tek osvjedočenje o moći film. tehnike da registrira pokret), ograničenja tadašnje film. tehnike i tehnologije, pionirske poteškoće u proizvodnji filmova u predindus. fazi kinematografije te nepoznavanje izražajnih mogućnosti medija. Prvi film koji se bliži standardu današnjega cjelovečernjeg filma sasvim slučajno je snimljen u Australiji 1906: Priča o Kellyjevoj bandi J. i N. Taita. Učestala proizvodnja filmova duljih od dvije role javlja se poč. 10-ih godina u Italiji (pov. spektakli), a u to vrijeme je standardiziranje trajanja filma razlog sukoba između proizvođača iz raznih zemalja; tako, na prvom svjetskom kongresu proizvođača filmova (→ congrès des dupes) u Parizu 1909. brit. i am. producenti sukobili su se s onima iz (ostale) Evrope oko duljine filmova, ali su se napokon ipak složili i odredili duljinu 1000— 3000 m. Ipak, tek je komerc. uspjeh tal. filmova u SAD naveo am. producente da i oni počnu snimati filmove u trajanju od jednoga sata (prvi film: Judita iz Betulije, 1914, D. W. Griffitha), a u to vrijeme počinje se i upotrebljavati naziv cjelovečernji film (feature film). Nakon I svj. rata gotovo sva svjetska produkcija odlučuje se na proizvodnju filmova duljih od jednoga sata. U zv. razdoblju duljina se bliži onoj od 90 minuta (→ dvostruki program), a poslije II svj. rata prosječno se povećava na približno dva sata. U pojedinim zemljama vrijede, međutim, različiti lokalni standardi i zakoni o duljini filma; tako je u Vel. Britaniji još uvijek na snazi stari standard, po kojem je cjelovečernji film, svako djelo dulje od 3000 stopa (1003 m, odn. 33,33 min); svi ispod te duljine klasificiraju se kao kratkometražni. U SFRJ, pak, cjelovečernji film mora biti dug barem 1601 m (nešto manje od jednoga sata).