LZMK

Filmska enciklopedija

ZVUČNIK Filmska traka traži dalje ...

ZVUČNIK. 1. Naprava koja pretvara el. signal u zv. val. Sam pretvara u akustičku energiju samo 1 do 10% el. energije, a s prikladnim → ozvučnim konstrukcijama i do 60%. El. snaga najčešće mu se kreće u granicama 1 do 50 W. Ovisno o fizikalnom načinu pretvaranja energije, zvučnik može biti: elektromagnetni, elektrodinamički, elektrostatički (kondenzatorski), piezoelektrični (kristalni), magnetostrikcijski, ionizacijski (amplitudno modulirano visoko-frekventno ionizirajuće polje 1 kV, 27/MHz — ionofon) i pneumatski (modulirana zračna struja). Najširu primjenu ima elektrodinamički zvučnik koji su konstruirali C. W. Rice i E.W. Kellogg 1925, a prvu teorijsku razradbu dao je akustičar J. W. S. Rayleigh još 1877. Zv. val se stvara s pomoću titrajuće membrane pričvršćene o zavojnicu, koja titra u polju permanentnog magneta i na koju se dovodi el. signal zv. frekvencijâ. Da bi se postigla veća i ujednačena zv. snaga emisije zvučnika na svim zv. frekvencijama i sa što manje izobličenja, primjenjuju se: ozvučne konstrukcije, razni konstrukcijski zahvati na samom zvučniku i membrani, te se izrađuju adekvatni zvučnici posebno za niske, srednje ili visoke frekvencije.

2. Naziv za zvučnik zajedno s ozvučnom konstrukcijom. Koristi se za slušnu kontrolu tona na filmu u studijima za snimanje, montažu i sinkronizaciju filma, tonrežijama, uređajima za dogovor i razglas te za projekciju zv. filma. Za projekcije filma u kino-dvoranama sastoji se najčešće od 2 ozvučna sistema, posebno za pojas niskih i visokih frekvencija, smještena na jednom mjestu kao jedan dvopojasni ozvučni sistem. Prva takva konstrukcija potječe iz am. poduzeća Bell Telephone Laboratories (1931) s prvom primjenom u studijima MGM (Shearer i Hilliard 1934). Primjenjuju se i tropojasni ozvučni sistemi sa 3 frekvencijska pojasa zv. emisije (niski ili duboki, srednji i visoki). U kino-dvoranama postavlja se ispod ili iza projekcijskog ekrana, te po bočnim zidovima i stropu za reprodukciju → akustičke atmosfere odn. ambijent-efekta. Potrebna snaga el. signala za ozvučenje kino-dvorane ovisi o njenoj veličini, akustičkim uvjetima, teh. sistemu snimanja zv. filma i vrsti ozvučnih konstrukcija, a iznosi u prosjeku oko 0,1 W po slušatelju. Tako je za projekcije do 100 gledatelja potrebno prosječno 10-30 W el. snage zvučnika, do 1000 gledatelja oko 100W, a za velike kino-projekcije sa 2000 i više gledatelja oko 150-200 W.

Z. Šc.


Citiranje:
ZVUČNIK. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 30.9.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5692>.

kratice i simboli