LZMK

Filmska enciklopedija

VRSTE, FILMSKE Filmska traka traži dalje ...

VRSTE, FILMSKE, također tipovi filmova, filmske grupe i filmski razredi, stanovit broj pojedinačnih filmova za koje se drži da po nekim karakteristikama ili po nekomu njihovom spletu pripadaju zajedno i koji se po tome razlikuju od svih dr. filmova odn. od drugačijih zajedništava. One su posljedica općeg postupka razvrstavanja (klasifikacije, kategorizacije, podjele). Terminom vrsta se u film. teoriji, povijesti i kritici generički obilježuje produkt bilo koje klasifikacije, dok se ostali srodni nazivi — rod, disciplina, žanr, kategorija — koriste obično da imenuju produkte nekoga posebnog tipa klasifikacije.

Opća teorija koja se posvećuje film. vrstama, principima, tipovima razvrstavanja i sl., jest filmska genologija. Posebne discipline u sklopu genologije su teorija filmskih rodova (→ rodovi, filmski) i teorija žanra (→ žanr, filmski). Genološke teorije koje se bave pojedinačnim vrstama filmova su (npr.): teorija igranog filma, teorija dokumentarnog filma, teorija animiranog filma i dr.

Tipovi razvrstavanja. Tri su temeljna područja na kojima je razvrstavanje filma važno.

1) Razvrstavanje se javlja kao bitan sastojak gledaočeva recepcijskog, doživljajnog odnosa prema pojedinačnim filmovima, tj. u doživljavanju filmova pomažemo si spoznajnim razvrstavanjem u ovakve ili onakve vrste. Film. iskustvo (film. kultura) se upravo sastoji od sposobnosti razlučivanja film. vrstâ i vrsnog prepoznavanja pojedinačnih filmova.

2) Upravo recepcijska sposobnost razlikovanja vrsta u temelju je mogućnosti da proizvođači filma predviđaju vrsne reakcije gledalaca i u film unose ona obilježja za koja žele da vode gledaočev vrsni doživljaj (anticipacije, očekivanja). Vrste, zato, omogućuju koordinaciju između proizvodnje i recepcije, i činitelj su komunikacijskog zajedništva — zajedničke kulture proizvođačâ i gledalaca. Stoga se može reći da su vrste socijalne činjenice; rukovodeći osobnim iskustvom, upravljaju i njegovom društvenošću (→ prikazivanje, filmsko). S druge strane, stvaraoci i ne bi mogli stjecati vještine u izradbi filma i nadzirano voditi svoj rad kad ne bi postojala mogućnost uvježbavanja u baratanju stalnim vrsnim značajkama. Vještina je uvijek ovisna o vrsti; ne postoji univerzalna film. vještina, već uvijek vještina u stvaranju filmova određene vrste.

3) Razvrstavanje je bitna karakteristika sporazumijevanja o vlastitomu film. iskustvu te o pojedinačnim filmovima i skupinama filmova, a često je razvrstavanje i dominantni cilj sporazumijevanja o filmu (svakodnevnoga, kritičkoga, teorijskoga, historičarskoga i proizvodno-tehnološkoga). Vrste koje se prvenstveno izdvajaju u procesu komunikacije o filmu mogu se nazvati komunikacijskim ili umjetnim vrstama (teorijskim, spekulativnim), dok se one koje se izdvajaju u recepcijskom i proizvodnom iskustvu mogu zvati iskustvenim ili prirodnim vrstama (opservacijskim intuitivnim).

Do iskustvenih vrsta tipično se dolazi intuicijom, spontanim doživljajnim uvidom, a intuicija počiva na dugotrajnoj višekratnoj »izloženosti« filmovima određene vrste, odn. duljem prizvodnom stjecanju vještina u izrađivanju filmova određenih značajki. Do umjetnih vrsta obično se dolazi uz dodatan analitički, spekulativni trud. Između tih vrsta može postojati bliska veza.

Iskustvena, prirodna razvrstavanja rijetko su kada posve dosljedna i do kraja razvijenog principa; češće se rukovode fleksibilnijom kombinacijom crtâ, određenom strukturom crtâ, nego jednom crtom, te su utoliko tipično višedimenzionalne klasifikacije heterogenih kriterija. Umjetne klasifikacije obično teže dosljednosti, jednoznačnim kriterijima i klasifikacijskoj isključivosti, i teže biti jednodimenzionalne (homogene).

Filmovi mogu biti »bolji« ili »lošiji«, tj. reprezentativni ili manje reprezentativni primjerci date vrste. Bolji primjerci se obično brže i sigurnije kategoriziraju; lošiji izazivaju nedoumice o svojoj pripadnosti, i često ovisi o određenom kontekstu da li, i kako će biti klasificirani.

I samo razvrstavanje podliježe principima ekonomije, tj. sređivanju — vrste se dodatno klasificiraju. Obično se to čini uz pomoć uvrštavanja jednih vrsta u druge, tj. uspostavom hijerarhije vrstâ. Kad se želi upozoriti na hijerarhijske odnose između pojedinih vrsta, tada se za obilježavanje nadređenih obično upotrebljava predmetak nad- (npr. nadžanr, naddisciplina, nadrazred i sl.), a za obilježavanje podređenih vrsta predmetak pod- (npr. podžanr, poddisciplina, podrazred i sl.). Podrazumijeva se da podređene vrste imaju sve karakteristike svoje nadređene vrste (tzv. rodne, generičke karakteristike), ali i dodatne karakteristike koje nisu sadržane u rodnim odredbama (premda ih one obuhvaćaju), i po kojima se razlikuju od dr. vrsta što potpadaju pod istu nadvrstu (tzv. vrsne, diferencijalne karakteristike).

Hijerarhizacija film. vrsta može biti iskustvena. Tada u pravilu nije odveć dosljedna, i više se radi o privremenim hijerarhijama što se uspostavljaju u određenoj razgovornoj prilici, ili se radi o heterarhiji, tj. o preplitanju više kriterija s nekoliko istodobnih najviših nadvrsta, s preklopnim podvrstama i ponekad s nesređenim odnosima podređenost-nadređenost (tako se, npr., često anim. i dokum. film proglašavaju žanrovima iste razine kao i detektivski, vestern, melodrama i dr., a drugi put se drže nadvrsnim, rodnim kategorijama na istoj razini kao i igrani, pa se onda ne uvrštavaju među žanrove, jer se ti tada drže podvrstom igr. filma). Kad je hijerarhizacija umjetna, najčešće u sklopu kritičkog, historičarskog i teorijskog razmatranja, govori se o sistematizaciji vrstâ, i ona tada obično potpada pod normu dosljednosti. Klasifikacija klasifikacije, odn. njen produkt, naziva se filmska taksonomija. Naziv sistem vrstâ (npr. žanrovski sistem, sistem rodova i sl.) ponekad se primjenjuje na proizvod sistematizacije, a ponekad na iskustvenu taksonomiju kako je ona formirana u određenomu pov. periodu (→ stil, filmski; žanr, filmski).

Postojeća razvrstavanja uvijek iskazuju neke načelne mogućnosti kategorijskog poopćavanja i razlikovanja, pa se po tome jednom utvrđene vrste mogu smatrati indikatorima spoznajnih mogućnosti od trajne kult. vrijednosti, koje računaju na trajno važenje. S druge strane, iskustveno, »sporazumijevateljsko« razvrstavanje je u pravilu jedinstveno, neponovljivo, uvjetovano određenom pov. konstelacijom u datim kulturama, vezano prvenstveno uz njih, i utoliko povijesno prolazna pojava. U prvom se slučaju može govoriti o genotipskom ili sinkronijskom razvrstavanju, ili o filmskim genotipovima; u drugom pak može se govoriti o fenotipskom ili dijakronijskom razvrstavanju, ili o filmskim fenotipovima. Kad se govori o filmskim vrstama (npr. o igr., dokumen., anim., eksp. filmu i dr., i zatim o njihovim podvrstama ili nadvrstama), u pravilu se misli na klasifikacijske mogućnosti, na genotipsku podjelu; kad se govori o filmskim stilovima (o stilskim razdobljima, pravcima i strujama, autorskim stilovima, stilu glume, kamere i sl.), tada se tipično misli na povijesno vezana razvrstavanja, na dijakronijska razvrstavanja, tj. na film. fenotipove.

Pregled filmskih vrsta. Jedna od najstabilnijih podjela filmova jest po rodu ili disciplini (→ rodovi, filmski). Tako se dobivaju rodovi igranog filma, dokumentarnog filma, obrazovnog filma, propagandnog filma, eksperimentalnog filma i animiranog filma. Ovakva podjela, premda iskustveno i teorijsko-kritički ustaljena, nije dosljedna, jer se u njoj miješa nekoliko kriterija. Za igr., dokum. i eksp. film često se smatra da se ključno razlikuju od obrazovnoga i propagandnoga, pa se prvi uključuju u nadvrstu nenamjenski film, a potonji u nadvrstu → namjenski film. S druge strane, anim. i eksp. film teže se ponekad kontrastirati prema svim dr. rodovima, jer se animirani može smatrati nadvrstom po medijskom kriteriju, pa će onda igr. i dokumentarni biti obvezno neanimirani, živi, a obrazovni, propagandni i eksperimentalni — fakultativno animirani. A opet, eksperimentalni često nastoje »razoriti« rodne razlike u gornjoj sistematizaciji, pa nastoje oko takvih značajki po kojima se filmovi ne mogu svrstavati ni u posve igrane, ni u posve eksperimentalne, niti posve u animirane, i sl. Među rodovima, nenamjenski filmovi — posebno igr. i dokumentarni — teže tzv. vrsnoj čistoći (purizmu), tj. teže jasnije ocrtati svoje vrsne razlike i unutarnje sličnosti u vrsti, dok namjenski, i eksperimentalni, ih ne mare o vrsnoj čistoći ili teže biti miješani.

Svaki od rodova ima prilično razrađenu podjelu na podvrste, a njih se različito naziva — prema različitim kriterijima klasifikacije.

Igrani filmovi se dijele, po prirodnoj klasifikaciji, na žanrove (npr. na → komediju, → vestern, → kriminalistički film, → muzički film, → pustolovni film, → melodramu, → znanstveno-fantastični film, → film strave, → pornografski film i dr.). Neki se od tih žanrova dalje dijele (npr. kriminalistički na → detektivske, → gangsterske, → thrillere, → špijunske, te zatvorske filmove), a ponekad se žanrovi podvrstavaju u tzv. nadžanrove (npr. kriminalistički, vestern, pustolovni i dr. svrstavaju se u → akcioni film). Ponekad se žanrovske i nadžanrovske klasifikacije preklapaju (npr. špijunski film se može držati podvrstom kriminalističkoga, ali i samostalnim žanrom), a neke se vrste može držati čas nadžanrom čas žanrom (npr. pustolovni film može biti nadžanr koji obuhvaća ili karakterizira niz dr. žanrova — špijunski, vestern ili znanstvenu fantastiku, a može biti žanr među dr. žanrovima).

Disciplinarna i žanrovska podjela u pravilu je višedimenzionalna: kao kriterij služi splet značajki odn. splet kriterija, a te nije uvijek lako opisati i definirati. No, igr. filmovi često se razvrstavaju i po jednodimenzionalnim kriterijima, pri čemu kao kriterij zna tipično poslužiti neka iskustveno uočljiva, naglašena značajka koju se potom komunikacijski istakne.

Tako, igr. filmovi često se razvrstavaju prema dominantnoj temi filma (tj. tipu zbivanja, tipu ambijenata i sl.). Tako se razlikuju: → filmovi potjere, zatvorski filmovi, → filmovi katastrofe, → baletni filmovi, → ljubavni filmovi, → filmovi ceste, → ratni filmovi, borilački filmovi, filmovi o životinjama, → povijesni filmovi i sl. Kako se ovakve jasno tipizirane teme mogu ustaliti i postati katalizatori žanra, to ih se drži protožanrovskima, a često se o njima govori ili kao o ciklusima, ili kao o žanrovima (premda ih se tada smatra slabim žanrovima).

Igr. filmovi razvrstavaju se i prema tipu reakcija na koje računaju i koje žele pobuditi, pa se tako mogu dijeliti na realističke (nuturalističke) i fantastičke, na tragičke i komičke, na sentimentalne i ironijske, na poetske i nepoetske, i sl. Kako su ove dimenzije dosta općenite, mogu poslužiti i kao nadvrste za sređivanje vrsta, za karakteriziranje stanovitog broja žanrova, odn. stilova (tako se, npr., krim. film, vestern, pornografski film i dr. mogu držati realist. žanrovima, a znanstvena fantastika, film strave i bajka fantastičkima). Međutim, ove dimenzije mogu poslužiti i kao kriterij za razdvajanje podvrsta unutar određenog žanra (npr. mogu se razlikovati humoristički muz. filmovi /tzv. muzičke komedije/, humoristički vesterni i sl.). Također, ova klasifikacija se može protezati i na dr. rodove, pa se, npr., može govoriti o humorističkom, stiliziranom, naturalističkom, sentimentalnom dokum. filmu. Ova klasifikacija je pretežno komunikacijska, premda izdvaja neke iskustveno razabirljive značajke filmova.

Dokumentarni filmovi također imaju razrađene podvrste, koje se ponekad nazivaju žanrovima dokumentarnog filma, premda se — kad se govori samo o »žanrovima«, bez specifikacije — misli prvenstveno na žanrove igranoga; bolje je, stoga, govoriti naprosto o podvrstama dokumentarnog filma. Dokum. filmovi dijele se pretežno jednodimenzionalno: po tematici, funkciji ili metodi.

Prema dominantnoj tematskoj orijentaciji razlikujemo (npr.): etnografski dokumentarac (→ antropologija i film), putopisni dokumentarac, film o umjetnosti i dr. (→ dokumentarni film).

Prema kulturalnoj svrsi i očekivanoj reakciji, dokum. filmovi mogu se dijeliti na »čiste« dokumentarce, filmske reportaže, filmske novosti, poetske dokumentarce i dr.

Po pristupu predmetu, po metodi, dokum. filmove se često dijeli na rekonstrukcijske, anketne (→ film-istina), → direktne filmove, filmove skrivene kamere i sl.

Prema izvoru materijala od kojeg se prave, razlikuju se tzv. → kompilacijski ili arhivski dokumentarni, odn. izvorni dokumentarni filmovi.

Obrazovni film dijeli se po sl. kriterijima. Najpoznatije podvrste su one koje su vezane uz pojedina područja obrazovanja, npr. zdravstveno-obrazovni filmovi, tehničkoobrazovni, vojnoobrazovni, umjetničkoobrazovni, prirodopisni, zemljopisni i sl., a svaka se od njih može i dalje dijeliti.

Kad se pristupa razvrstavanju prema obrazovnom cilju, tada se razlikuju znanstveni filmovi, → popularnoznanstveni, instruktivni, → nastavni i dr., a zatim — prema profilu gledatelja kojima se obraćaju — na općeobrazovne, filmove za obrazovanje odraslih, školskoobrazovne i predškolskoobrazovne. Kao i kod dokum. podvrsta, većina obrazovnih podvrsta su pretežno komunikacijski temeljene: manjim su dijelom spontanog iskustva, a više komunikacijskih distinkcija i institucijsko-normativnog planiranja (→ obrazovni film).

Propagandni filmovi se, također, prvenstveno razvrstavaju prema području na kojem se propagira. Tako se razlikuju, npr., ekonomsko-propagandni filmovi, turističkopropagandni, političkopropagandni, zdravstvenopropagandni, ekološkopropagandni i dr. (→ propagandni film; reklamni film).

Kako su obrazovni i propagandni filmovi namjenski, često su kombinirani s dr. rodovima, te se tada razlikuju dokumentarnoobrazovni filmovi, propagandnoobrazomi, obrazovnoigrani filmovi i propagandnoigrani filmovi. Obično se u takvim složenicama na prvo mjesto stavlja oznaka one vrste koja je u namjeni dominantna.

Animirani filmovi ponekad se drže ravnopravnim rodom svima ostalima, a ponekad medijskom nadvrstom. Kao rod, anim. film sadrži niz podvrsta, najčešće prema načinu na koji se izrađuju predlošci za animaciju: → crtani film, kolažna animacija, → lutkarski film, → kompjutorski film i dr. (→ animacija).

Eksperimentalni filmovi imaju najeluzivnije podvrste, jer im je često cilj razaranje klasifikacija uspostavljenih u → dominantnoj kinematografiji, ali se i tu razabiru spontano uspostavljene vrste ili barem komunikacijski ustaljena razvrstavanja; najizrazitije podvrste su nadrealistički film, → apstraktni film (čisti film), strukturalistički film, dnevnički film i dr. (→ avangarda). Kad se obraća pažnja medijskoj strani izvedbe eksp. filma, tada se razlikuju filmska izvedba, → prošireni film i → multimedijska izvedba.

Osim ove rodovske, disciplinarno orijentirane razdiobe, filmovi se često dijele prema nekoj uočljivoj medijskoj karakteristici koja snažno obilježuje percepciju filmova, a može imati i složene doživljajne posljedice. O njima se često govori kao o filmskim kategorijama. Tako, prema zvučnosti se razlikuju → nijemi film i → zvučni film, prema boji crno-bijeli film i film u boji (koloru), prema dimenziji prikazivanja slikom dvodimenzionalni film i trodimenzionalni film (→ stereoskopija; holografija), prema dimenziji prikazivanja zvukom monofonski film i stereofonski film (→ stereofonija), prema podrijetlu efekta kretanja živi film i animirani film, prema modusu semantičnosti → prikazivački film i → neprikazivački film, a prema odnosu s dr. modusima čisti film i nečisti film (miješani film, s podvrstama kazališni film, literarni film, namjenski film i dr.). Većina tih podjela su iskustveno-perceptivne (po zvuku, boji i dr.), a neke su pretežito teorijsko-komunikativne (npr. ona na čisti i nečisti film).

Sve ove podjele temelje se uglavnom na značajkama koje posjeduju sami filmovi. Međutim, filmovi se razvrstavaju i prema tipu kinematografije kojoj pripadaju. Tako se uspostavljaju sljedeće klasifikacije: prema odnosu prema tržištu komercijalni film i nekomercijalni film, po odnosu prema publici (odn. prema društv. recepciji) → populistički film i ezoterički film (umjetnički film, elitistički film), po odnosu prema društv. uvjetima proizvodnje institucijski film (industrijski film, državni, partijski, producentski) i autorski film, po ulozi u kulturi dominantni film, alternativni film i marginalni film, po društveno-ekon. statusu profesionalni film i amaterski film, po okolnostima proizvodnje i prikazivanja kinematografski film, televizijski film i video-film. Sve se ove podjele oslanjaju o neke uočljive značajke, premda se do većine njih mora doći analizom i analitičkim naglaskom pri sporazumijevanju o filmovima.

Spekulativnih vrsta filmova može, međutim, biti onoliko koliko ima teorijskih i kritičarskih tekstova o njima, zato ih se — pri enciklopedijskim i sl. klasifikacijama — uzima u obzir tek kad se takve podjele uporabno prošire, kad uđu u stručne i kolokvijalne diskusije kod većeg broja meritornih.

H. Tć.


Citiranje:
VRSTE, FILMSKE. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 28.6.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5465>.

kratice i simboli