TRUFFAUT, François

traži dalje ...

TRUFFAUT, François, franc. redatelj, scenarist, glumac, producent, kritičar i publicist (Pariz, 6. II 1932 — Pariz, 21. X 1984). Već u tegobnom djetinjstvu (na rubu delinkvencije) osjetio je veliku sklonost prema filmu. Osnivač i voditelj film. kluba, na poziv tada vodećega film. kritičara A. Bazina 1951. počinje surađivati u glasovitoj reviji → »Cahiers du Cinéma«. Razdoblje do 1957, kada režira svoj prvi film — kratki igrani Derani (Les mistons), ispunjeno je strastvenom kritičarsko-publicističkom djelatnošću; mladenački bespoštednim tekstovima obračunava se s postojećim stanjem franc. filma, osobito se obarajući na praksu beživotnih ekranizacija (tzv. cinéma d’adaptation). U programskom tekstu Stanovite tendencije francuskog filma otvoreno zagovara radikalni raskid s pojedinim autorima ili pojavama, revalorizacijski ukazujući na »zdrava uporišta« franc. filma. Zajedno s novovalovskim sumišljenicima u pariškoj Cinémathèque Française otkriva umj. relevantnost stanovitih aspekata prezirane hollywoodske produkcije, a svoju film. orijentaciju izgrađuje i na adoraciji djelâ nekolicine franc. autora (J. Vigo, J. Renoir, J. Becker, R. Bresson). Njegov prvi cjelovečernji film 400 udaraca (Les quatre cents coups, 1959), s autobiografskim elementima, dobiva nagradu za režiju u Cannesu i pobuđuje veliku pažnju svojom film. kultiviranošću, autorskim senzibilitetom i toplinom. Priča o dječaku kojemu dječji dom ne može zamijeniti razoreno obiteljsko uporište, prožeta vigoovski gorkim tonovima, uvjerljivo prezentira otvorenost i problematičnost egzistencije protagonista, njegovo traganje za identitetom (što će i kasnije biti svojstveno mnogim Truffautovim junacima). Gl. ulogu tumači tada dječak → J.-P. Léaud, glumac koji će se pojaviti u mnogim projektima ovog autora i koji kroz lik Antoinea Doinela u 4 dalja filma omogućuje da T. progovori autobiografski. U svojoj epizodi omnibusa Ljubav u dvadesetoj (1962) T. poetično slika Doinelov osvajački ljubavni pohod i krah nastojanja da kod voljene djevojke istisne superiornijeg suparnika; takva intimistička linija prati sazrijevanje junaka i njegove sentimentalne eskapade, često s mnogo duhovitosti i lirizma, i uvijek ima razumijevanja za njegove bračne tegobe, ljubavničke pretenzije udvoje ili utroje i sl.: Ukradeni poljupci (Baisers volés, 1968), Zajednički stol i postelja (Domicile conjugal, 1970) i Ljubav na bijegu (L’amour en fuite, 1979).

Usporedno s tom »doinelovskom« linijom teče srodan, ali ambiciozniji niz ljubavnih filmova, najčešće s polazištem u knjiž. predlošcima. »Na čelu« stoji Jules i Jim (Jules et Jim, 1961), ekranizacija romana H.-P. Rochéa; ta ljubavna igrarija jedne žene (J. Moreau) s dvojicom muškaraca (O. Werner i H. Serre), puna varijacija na način glazb. forme ronda (s kupletom koji je skladao Truffautov česti suradnik G. Delerue), o ljubavi govori na način mat. formule: par je manje a trio više no što je potrebno za »složene stvari ljubavi«. Na toj liniji Nježna koža (La peau douce, 1964), s motivom preljuba, već aktualizira autorov pokušaj sažetog definiranja svog djela sadržan u sintagmi »blagi opisi žestokih osjećaja«. U potrazi za nekim novim sentimentalnim sadržajem, Truffautovi junaci — introvertirani, osjetljivi i krhki — upadaju u veze iz kojih se ponekad nisu u stanju izvući, a — ukoliko ne stradaju — uvijek moraju kretati iz početka. Tom ciklusu pripadaju još Dvije Engleskinje i kontinent (Les deux Anglaises et le continent, 1971), Priča o Adèle H. (L’histoire d’Adèle H., 1975, o kćeri V. Hugoa), Čovjek koji je volio žene (L’homme qui aimait les femmes, 1977) i Susjedova žena (La femme d’à côte, 1981).

Dva posebno uspjela ostvarenja označuju 3. dominantnu liniju Truffautova stvaralaštva: Američka noć (La nuit americaine, 1973, Oscar za najbolji film izvan engl. jezičnog područja) i Posljednji metro (Le dernier métro, 1980, César za najbolji film i režiju). Premda se oba spontano uklapaju i u osnovnu maticu osjećajnosti, u njima više do izražaja dolazi Truffautovo filmofilstvo i zanimanje za kazalište. U Američkoj noći T. sublimira svoja film. iskustva (sâm i tumači redatelja) te — istodobno adorirajući i demistificirajući film. zanat — postavlja »znak jednakosti« između filma i života. Angažiranijim i ambicioznijim čini se Posljednji metro, snimljen u počast J. Renoira (koji je u svojim djelima također veličao kazalište); »arhetipska formula« trokuta (koji T. uzvisuje do važnoga životnog načela) prisutna je i u ovoj priči o kaz. ljudima (gl. uloge C. Deneuve, G. Depardieu i H. Bennent) koji, u okupacijskoj ratnoj stezi, nastoje sačuvati duh nepokorenog teatra: da bi se taj duh mogao efikasno oprijeti totalitarizmu, njegovi se nosioci moraju voljeti.

Ostali Truffautovi filmovi kao da su na marginama njegova opusa. Ipak, određenu cjelinu predstavljaju njegovi pokušaji u krim. žanru: Pucajte na pijanista (Tirez sur le pianiste, 1960), Nevjesta je bila u crnini (La mariée était en noir, 1968) i, donekle, Sirena s Mississippija (La sirène de Mississippi, 1969). U tim djelima, kao i u razdoblju izrazite politizacije franc., pa i svjetskog filma, kad su snimani agresivni manifesti protiv zasadâ građanske umjetnosti i kada se tražilo da film služi klasnoj borbi, T. je ostao dosljedan svojemu intimističkom usmjerenju; ustupak je djelomično učinio tek s politiziranom fantastičnom pričom Fahrenheit 451 (1966) prema R. Bradburryju. Napokon, i Divlji dječak (L’enfant sauvage, 1970), prema istinitu slučaju, jest protiv struje vremena; dok omladina tog doba negira civilizaciju i odlazi u prirodu, junak ovog filma — otet od prirode — stječe svijest o sebi i svom identitetu upravo putem civilizacijskog instrumentarija.

Uz J.-L. Godarda i C. Chabrola gl. tvorac struje franc. → novog vala, svakom svom filmu (iako u njegovu opusu ima i osrednjih ostvarenja) pristupa s gotovo dječačkim entuzijazmom. Taj se ogleda i u tome, što je — uz red. karijeru — i dalje pisao o mediju: tiskao je više svojih scenarija i objavio nekoliko knjiga (npr. čuvena Hitchcock, New York 1967). Bavio se i glumom — u svojim (npr. Divlji dječak i Zelena soba) i tuđim filmovima (npr. Bliski susreti treće vrste, 1977, S. Spielberga), neko vrijeme i producenturom (npr. Pariz nam pripada, 1960, J. Rivettea, Orfejev testament, 1961, J. Cocteaua, Dvije ili tri stvari koje znam o njoj, 1967, J.-L. Godarda, Golo djetinjstvo, 1969, M. Pialata i Noć kod gospođice Maud, 1969, É. Rohmera) i scenaristikom (npr. Do posljednjeg daha, 1960, J.-L. Godarda); prema njegovu nerealiziranom scenariju C. Miller je snimio film Mala kradljivica (1988).

Ostali cjelovečernji filmovi: Lijepa djevojka kao ja (Une belle fille comme moi, 1972); Džeparac (L’argent de poche, 1976); Zelena soba (La chambre verte, 1978); Živahno nedjeljom (Vivement dimanche!, 1983).

LIT. P. Graham (urednik), The New Wave, New York 1968; G. Petrie, The Cinema of François Truffaut, New York 1970; C. G. Crisp/M. Walker, François Truffaut, New York 1971; D. Fanne, L’univers de François Truffaut, Paris 1972; D. Allen, Truffaut, New York 1974; J. Monaco, The New Wave: Truffaut, Godard, Chabrol, Rohmer, Rivette, New York 1976; J. Collet, Le cinéma de François Truffaut, Paris 1977; A. Insdorf, François Truffaut, Boston 1978; É. Bonnafons, François Truffaut, Lausanne 1981; M. Simondi (urednik), L’intrigo inturbamento: l’amore nell’opera di un homme-cinéma, Firenze 1981; C. Tiso (urednik), Da Truffaut a Truffaut, Bari 1982; E. P. Walz, François Truffaut: A Guide to References and Resources, Boston 1982; J. Collet, François Truffaut, Paris 1985.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

TRUFFAUT, François. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/5277>.