BIANCO E NERO

BIANCO E NERO, tal. film. časopis (mjesečnik); izdaje ga Centro Sperimentale di Cinematografia u Rimu; izlazi od 31. siječnja 1937, s dvogodišnjim prekidom za II svj. rata. Jedan je od prvih tal. časopisa u kojima se svestrano obrađuje film. problematika (teorijska pitanja, kritike, opširni razgovori s film. autorima, izvještaji s festivala, često i cjeloviti film. scenariji, te filmografija kinemat. repertoara u Rimu). Suradnici su mu najistaknutiji tal., a često i svjetski film. teoretičari i stvaraoci.

Osobito značajnu ulogu časopis je odigrao u razdoblju faš. diktature i neposredno poslije rata, kada je razvijao svijest o mogućnostima film. umjetnosti, utirući put tal. → neorealizmu; poslije je taj pokret i podržavao, za što su najzaslužniji L. Chiarini (urednik od kraja rata do 1951) i U. Barbaro. Prvi je upoznao tal. javnost s teorijskim radovima S. M. Ejzenštejna, V. I. Pudovkina, R. Arnheima, B. Balázsa, P. Rothe i R. Spottiswoodea; okupljao je i stvaraoce s dr. područja, a odgojio je vlastitu generaciju kritičara, od kojih su neki kasnije i režirali (npr. M. Antonioni). Krajem 60-ih godina u časopisu se objavljuju i napisi o televiziji, kazalištu i glazbi, no film. tematika i nadalje zadržava središnje mjesto. Antologija najvrednijih napisa u časopisu (Antologia di Bianco e nero, 1937 — 1943) objavljena je 1964. u četiri knjige.