TEORIJA KOMUNIKACIJE

TEORIJA KOMUNIKACIJE, teorijska disciplina što proučava komunikacijske pojave.

Opća odredba i discipline. Komunikacija je svaki onaj proces u kome sudjeluju ljudi, a u toku kojega se planirano potiče i razrađuje spoznajno temeljena društv. kooperacija među sudionicima; u tom procesu se s pomoću specijaliziranih perceptibilnih pojava razrađuju kooperativno temeljeni doživljaji u sudionikâ procesa. Zato je i film komunikacijska pojava: projicirana film. slika i emitiran zvuk jesu perceptibilne pojave kojima su se tako isplanirale značajke kako bi one izazivale spoznajno temeljene reakcije u opažačâ, i to reakcije od kooperativne vrijednosti za sve one koji se na prikladan način uključuju u film. proces — bili to proizvođači filma, bilo gledaoci. Film. djelo je, dakle, komunikat, a oni koji međusobno komuniciraju jesu komunikanti (gledaoci s gledaocima i proizvođači s gledaocima).

Kako poimanje filma kao komunikacijske pojave unosi nove perspektive u postojeću film. teoriju, zasniva se poseban komunikacijski pristup filmu uopće i govori se o komunikacijskoj teoriji filma, unutar koje se izdiferenciralo nekoliko grana. a) Rukovanje transmisijskim tvarnim aspektom komunikacije posebno se proučava u sklopu inženjerijskog pristupa koji se obično naziva teorijom informacijâ (također teorijom komunikacijâ, kad se nju vezuje s mat. modelima transmisijskih procesa); b) Spoznajni aspekt komuniciranja posebno se razrađuje u sklopu filoz., psihol., lingvističkog, odn. estetičkog pristupa (ili svih njih interdisciplinarno povezanih), a specijalizirane discipline za proučavanje tog aspekta jesu: → semiologija, opća semantika, odn. različite jezične teorije; c) Kooperativni, socijalno uporabni aspekt komuniciranja posebno se razrađuje u sklopu sociol. i sociopsihol. teorijâ, a unutar sljedećih disciplina: teorije masovnih komunikacija, teorija društvene interakcije, odn. u sklopu pragmatike i teorije komunikacijskog djelovanja (→ sociologija filma).

Premda je shvaćanje da je film komunikacijska pojava bilo implicitno u svim tzv. jezičnim ili gramatičkim teorijama filma (→ jezik, filmski; teorija filma), film se izričito počelo tumačiti u komunikacijskim odrednicama tek u sklopu teorije masovnih komunikacija što se javila kao posebna sociol. disciplina na prijelazu iz 30-ih u 40-e godine, osobito u SAD, a kasnije i u sklopu film. semiologije (60-im, 70-im i 80-im god.).

Temeljni pojmovi. Svaka od tih teorijskih disciplina razvija svoje temeljne pojmovne distinkcije i terminologizira ih. Kako se aspekti teorije masovnih komunikacija i terminologija seminologije filma razmatraju drugdje (→ sociologija filma; semiološka škola), ovdje su razrađeni samo inženjerijski pojmovi teorije komunikacija primijenjene na film.

Informacijom (ili obaviješću) naziva se sve što ima spoznajno-kooperativne posljedice po sudionike u film. procesu. S inženjerijskog stajališta, međutim, informacijom se naziva svaka jedinična izmjeriva promjena što ima alternativu, a ima neku spoznajno-kooperativnu posljedicu u krajnjem ishodu. Količina takvih promjena čini količinu informacija. U filmu informativnost pretežno ovisi o karakteristikama projicirane slike i zvuka, a manjim, premda ne manje važnim dijelom, i o nekim karakteristikama koje okružuju film. sliku (npr. plakati, vijesti o filmu, »rituali« koji okružuju datu film. projekciju i sl.). Informacije dobivene na temelju značajki sâme projicirane film. slike nazivaju se priopćajnim (imanentnim) informacijama, a informacije dobivene na temelju okolnih značajki što prate projekciju filma nazivaju se → metafilmskim ili metakomunikacijskim informacijama.

Informacije se grade i prenose s pomoću materijalnog prijenosnika, nosioca, a često s pomoću serije takvih prijenosnika. Njih se najčešće naziva → medijem, provodnikom ili kanalom. Na filmu, provodnik je film. vrpca, odn. projekcijski snop svjetla, odn. svjetlosno-zvukovne promjene koje se proizvode na platnu i u zvučniku. Ali, provodnik može biti i video-vrpca (pri emitiranju na televiziji), video-disk, kompjutorska disketa i sl. naprave za prijenos i pohranu film. slike.

Ona struktura značajki provodnika koja ima postojanu informativnost, spoznajno-kooperativnu vrijednost, kroz sve transmisijske transformacije naziva se priopćenje (poruka, saopćenje, vijest, komunikat). Jedan film predstavlja jedno priopćenje ako je idefrtifikabilan u svim promjenama kroz koje prolazi.

Pri prijenosu iz jednog provodnika u drugi (npr. s film. vrpce u projiciranu sliku i emitirani zvuk) mora se očuvati struktura priopćenja, premda se mijenjaju materijalni nosioci — provodnici. Ona struktura značajki provodnika koja doprinosi očuvanju strukture priopćenja (a time i očuvanju informacije) naziva se kod. Kod se, prema tome, mijenja kako se mijenja provodnik pri transmisiji. Prebacivanje iz jednog koda u drugi naziva se kodiranje; upisivanje planirane informacije u određeni kod naziva se enkodiranjem, a izvlačenje informacije iz određenog koda — dekodiranjem; sprave s pomoću kojih se to radi nazivaju se enkoderi i dekoderi. Tako, na filmu je snimanje, laboratorijska i montažna obradba proces enkodiranja, a projekcija je dio faze dekodiranja; snim., laboratorijska i montažerska oprema čini dio enkodera, a projekcijske reproduktivne naprave (projektor, zvučnici, video i dr.) čine dio dekodera.

Informacije imaju svoje izvorište i svoje odredište. Izvorište je, uglavnom, čovjek, ali to može biti i čovjekova okolina (ako je čovjek planirano informacijski obrađuje). Takav je slučaj upravo s filmom (fotografijom, elektronskim snimanjem, fonografskim zapisima i sl.), jer tu je izvorište okolina koju čovjek snimateljski i → profilmski obrađuje. Kad je izvorište informacijâ okolina, kako je to gore ocrtano, tada se enkodiranje obično naziva registracijom ili snimanjem. U tom slučaju enkoderske (snimateljske) naprave nastoje očuvati dio strukturalnih značajki snimane okoline jer one imaju informacijsku vrijednost (→ prikazivanje, filmsko). Informacije su, u sklopu komunikacije, namijenjene nekom odredištu, i to odredište je, u krajnjoj crti, uvijek čovjek. Za njega se pretpostavlja da će iz ponuđenog priopćenja znati izvući spoznajno-kooperacijske vrijednosti zbog kojih je film izrađen, odn. da će rekonstruirati kod s pomoću kojeg će uspjeti dekodirati informacije koje se nude u datom priopćenju.

Osobe koje određuju izvorište priopćenja, te upravljaju njime i artikulacijom informacija, nazivaju se komunikatori (priopćavatelji, pošiljatelji), a osobe koje primaju informaciju, koje su njezino odredište, nazivaju se primatelji (recipijenti, adresanti). Primatelji, u slučaju filma, jesu filmski gledaoci odn. filmska publika, a pošiljatelji su proizvođači filma, distributeri i prikazivači odn. naručioci filma (u slučaju tzv. → naručenog filma).

Transmisija priopćenja datim provodnikom može biti kratkoročna, prolazna: priopćenje se zadržava u datom provodniku kratko vrijeme, privremeno. Ali priopćenje može biti i pohranjeno na dulji rok u provodniku; takvo priopćenje naziva se dugoročnim, a ono prvo kratkoročnim. Telefonski razgovor je primjer kratkoročnog priopćenja, dok je film tipično dugoročno pohranjeno priopćenje — tzv. zapis. Kratkoročno priopćenje može biti dugoročno pohranjeno, zapisano, kako je slučaj s magnetofonskom snimkom telefonskog razgovora, ili film. snimkom nogometne utakmice. Ali, može se uobličiti poseban tip priopćenja planiran za pohranu, gdje je upravo zapis finalno, planirano priopćenje. To je slučaj s filmom, i u takvim prilikama cijeli proces stvaranja konačnoga film. zapisa (→ vrpca, filmska) jest proces enkodiranja, a film. zapis je planiran da bude dekodiran u različitim situacijama, od vrlo različitih ljudi.