LZMK

Filmska enciklopedija

ŠVEDSKA Filmska traka traži dalje ...

ŠVEDSKA. Prve demonstracije filma održane su na sajmu u Malmöu 1896, a nekoliko mjeseci kasnije Nijemac Max Skladanowsky prikazao je u Stockholmu program snimki grada. Lumièreov snimatelj Georges Promio snimio je u maju 1897. međunar. izložbu u Stockholmu, koju je otvorio kralj Oskar II; materijal je razvijen u fotogr. laboratoriju tvrtke Nume Petersona i iste večeri prikazan auditoriju u kome se nalazio i kralj. Promio nastavlja snimati žurnalske storije, a usporedo osposobljuje za snim. posao Petersonova službenika Carla-Ernesta Flormana, koji od 1898. snima dokum. prizore, popularne komedije i kratke scene iz Ibsenovih drama (u izvođenju stockholmskoga Kraljevskoga dramskog kazališta); takva proizvodnja odlikuje Petersonovu kompaniju tokom idućeg desetljeća. Popularnost film. programa uzrok je da već oko 1905. svi veći šved. gradovi imaju kino-dvorane.

Prvi značajni šved. stvaraoci bili su snimatelji Charles Magnusson i Julius Jaenzon koji su od 1905. počeli proizvoditi film. novosti snimane po čitavom svijetu (Magnusson je 1907. snimao i am.predsjednika Th. Roosevelta). God. 1907. Magnusson se zapošljava u film. poduzeću Svenska Biografteatern iz Kristianstada, koje 1910. prelazi u Stockholm, a 1911. otvara prvi potpuno opremljeni film. studio u Švedskoj. God. 1911. osnovane su i 4 manje kompanije (jedna od njih 1912. proizvodi prvu ekranizaciju Strindbergove »Gospođice Julije«), a 1910/11. nastaje Statens Biografbyrå — jedna od prvih kodificiranih cenzura u Evropi. Fuzijom Svenska Biografteaterna s kompanijom Skandia (1919) nastaje (pod Magnussonovim vodstvom) Svensk Filmindustri — i danas najznačajnija film. kompanija u Švedskoj. Proizvodeći i izvozeći velik broj filmova, nastoji oponašati onodobne danske i francuske, ali uz znatnu teh. superiornost; većinom su to »mehaničke« ekranizacije knjiž. i kaz. djelâ, nar. legendî ili građanskih melodrama. U toj masovnoj proizvodnji izdvajaju se Magnussonova red. ostvarenja, kao i spektakularne hist. rekonstrukcije koje je proizvodio neovisni producent Erik Dahlberg.

Za umj. uspon šved. kinematografije osobito je značajna god. 1912. Tada Magnusson angažira kaz. glumce Victora Sjöströma i Mauritza Stillera (emigranta iz Finske), koji će u tadašnju šved. produkciju unijeti stilsku osobenost i znatno utjecati na razvitak filma kao umjetnosti; ostvarivši brojna izuzetna ostvarenja nij. razdoblja, izvršili su i velik utjecaj na sineaste u dr. zemljama. Njihov stil ujedinjuje najbolje značajke franc. filmskih drama (s radnjom u interijeru) i am. akcionih filmova (snimanih u autentičnim ambijentima); iz toga proizlazi jedinstveni stil šved. »epske kinematografije«, u kojem pejzaž ima jednako značajnu funkciju kao i likovi. U desetak godina Stiller (npr. »Najbolji film Thomasa Graala«, 1917; »Najbolji sin Thamasa Graala«, 1918; »Pjesma o grimiznom cvijetu«, 1918; »Blago gospodina Arnea«, 1919; »Erotikon«, 1920) i Sjöström (npr. »Ingeborg Holm«, 1913; »Terje Vigen«, 1917; »Berg-Ejvind i njegova žena«, 1918; »Ingmarovi sinovi«, 1919; »Fantomska kočija«, 1921) su režirali po četrdesetak filmova, u kojima su često i igrali gl. ili veće sporedne uloge (ponekad i u djelima onoga drugog); svojim filmovima učinili su šved. kinematografiju, u njezinu »zlatnom dobu«, jednom od najznačajnijih u svijetu 10-ih i poč. 20-ih godina. Njihova ostvarenja iz tog razdoblja odlikuje epska širina fabuliranja, vizualna ljepota krajolika, emotivni intenzitet dramskih sukoba, ritualni karakter folklornih zbivanja, psihol. analiza karakterâ i, nadasve, uspjelo korištenje specifično film. izražajnih sredstava u dočaravanju svijeta fantazije, mistike i poetskih simbola.

Jedan od razloga naglog uspona šved. kinematografije bila je neutralnost zemlje za I svj. rata. Dok su ostale evr. kinematografije trpjele od međunar. blokadâ i nestašice materijala, švedska je nesmetano proizvodila ne samo za svoje tržište (koje tada i nije imalo konkurenata izvana), već i za dr. zemlje. Nakon rata, kako su se ekon. uvjeti normalizirali, također i uslijed sve veće konkurencije am. filmova, u Švedskoj dolazi do opadanja proizvodnje. Zbog financ. stagnacije dolazi i do umjetničke, koja se ogleda u iznevjeravanju umj. pretenzijâ, tj. u prelaženju na komerc. proizvodnju u potpunosti podređenu ukusu masovne publike; ni na tom planu šved. kinematografija nije se mogla suprotstaviti američkoj i, posebno, njemačkoj (koja nakon rata doživljuje nagli razvitak), dok na vlastitomu ograničenom tržištu nije mogla računati na veće komerc. efekte. Ni prvorazredne teh. mogućnosti kompanije Svensk Filmindustri nisu šved. proizvodnju mogli spasiti rastuće krize (koja će potrajati sve do II svj. rata).

U nij. razdoblju ističe se još Gustaf Molander (»Ingmarovo nasljeđe«, 1925), a potkraj razdoblja debitira kasnije jedan od najznačajnijih šved. sineasta Alf Sjöberg (»Najjači«, 1929). Spomenuti valja još Johna W. Bruniusa, Runea Carlstena, Ivana Hedqvista i Pera Lindberga, dok su u Švedskoj radili i strani redatelji, pa su tako neka svoja remek-djela snimili Danci Carl Theodor Dreyer (»Svećenikova udovica«, 1920) i Benjamin Christensen (»Vještice«, 1922). Već u nij. razdoblju stvaraju se i prve glum. zvijezde: Lars Hanson, Gösta Ekman, Lily Bech (inače Dankinja), Jenny Hasselqvist, Greta Almroth, Pauline Lindstedt, Tora Teje, Karin Molander i dr.

Hollywood nije šved. kinematografiji konkurirao samo svojim filmovima, već je odvlačio i najbolje šved. redatelje i glumce. Poslije velikog uspjeha »Priče Göste Berlinga« (1924) producent L. B. Mayer pozvao je M. Stillera i njegovo otkriće Gretu Garbo da za nj rade u Francuskoj, potom i u SAD. Onamo su otišli i V. Sjöström te glumci L. Hanson i Nils Asther (kasnije i glumice Ingrid Bergman, Viveca Lindfors, Signe Hasso i dr.).

Početkom zv. razdoblja šved. kinematografija ulazi u svoju najveću krizu. Iako je ondje već 1921. otkriven upotrebljiv zv. sistem, Šveđani su se relativno dugo opirali uvođenju zvuka. Bez financ. sredstava za snimanje verzija svojih filmova na stranim jezicima, a prije rasprostranjivanja naknadne sinkronizacije, šved. producenti morali su odustati od izvoza filmova. Proizvodnja ipak ostaje brojčano stabilna (25-30 igr. filmova /tako je sve do pojave televizije/), iako se proizvode uglavnom izrazito komerc. filmovi. Tome se suprotstavljaju sineasti koji imaju umj. ambicije, te u znak protesta 1936. organiziraju sastanak u stockholmskoj koncertnoj dvorani, gdje raspravljaju o položaju šved. filma i kritiziraju nisku umj. razinu trenutne proizvodnje. Njihov protest izaziva odjek u javnosti, čak i podršku vlade (ministarstva obrazovanja i kulture). To predstavlja novi poticaj za kinematografiju: film »Intermeco« (1936) G. Molandera, sa I. Bergman, označuje početak novog uspona, a 1937. osnovana je značajna proizvodna tvrtka AB Sandrew-Biograferna, koji od 1942, s producentom Runeom Waldekranzom na čelu, postaje najznačajnija u Švedskoj (do 60-ih godina). Uz to se, kao i 1914, javlja pogodna situacija: početak II svj. rata, što uvjetuje smanjenje uvoza filmova (posebno iz SAD), a Š. — ponovno neutralna — ima mogućnost povećavanja vlastite proizvodnje i izvoza. A. Sjöberg se, nakon punog desetljeća stanke, vraća »Kockanjem životom« (1940), čime otpočinje renesansa šved. kinematografije; slijede remek-djelo »Put u raj« (1942) sa značajnim scenaristom i glumcem Runeom Lindströmom, te »Mučenje« (1944) po scenariju Ingmara Bergmana, (koji ubrzo, 1945, filmom »Kriza« debitira i kao redatelj) kojim lansira glumce Mai Zetterling i Alfa Kjellina (kasnije i poznate redatelje). Od ostalih redatelja koji stvaraju za II svj. rata i nakon njega ističu se Anders Henrikson, Gustaf Edgren, Hasse Ekman, Erik »Hampe« Faustman, Lars-Eric Kjellgren, Arne Mattsson, Åke Ohberg, Olaf Molander i Nils Poppe (ujedno poznati glumac-komičar), a i dalje uspješno djeluje veteran G. Molander (»Riječ«, 1943). Ipak, i pored neosporne kvalitete, njihovi filmovi mahom ostaju u domeni nacionalne distribucije. U nastojanju da pridobiju publiku, producenti inzistiraju na lokalnim, »švedskim« temama i zab. sadržajima (kako bi što bolje konkurirali brit., franc. i, osobito, am. filmovima). Uz to, pojava televizije i povećan porez na zabavu (u koju je uvršten i film) dovode do nove krize sredinom 50-ih godina, tj. do vrlo ograničene proizvodnje.

Ipak, upravo u tomu »kritičnom« razdoblju javljaju se vrijedna ostvarenja vrhunskih redatelja A. Mattssona (»Plesala je jedno ljeto«, 1951; »Salka Valka«, 1954), A. Sjöberga (»Gospođica Julija«, 1951; »Karin Månsdotter«, 1954), Arnea Sucksdorffa (»Velika pustolovina«, 1953), te I. Bergmana (»Ljeto s Momkom«, 1952; »Osmijesi ljetne noći«, 1955; »Sedmi pečat«, 1956; »Divlje jagode«, 1957; »Djevičanski izvor«, 1959), koji će povijest šved. kinematografije obilježiti sve do 80-ih godina. Potkraj 50-ih godina Š. je sve prisutnija na svjetskomu film. tržištu, a njena se proizvodnja uvećava i gotovo dostiže maksimum iz vremena II svj. rata (oko 40 filmova godišnje). Međutim, filmovi tako uspješni u inozemstvu uključivani su u repertoar tzv. art-kinâ i sveuč. središtâ, što znači da nisu postizali i komerc. uspjehe; njih postižu filmovi koji eksploatiraju »nordijsku egzotiku« te slobodnije tretiranje erotske tematike (npr. redatelja Maca Ahlberga). Od ostalih redatelja tog doba ističu se Åke Fålck, Kenne Fant, Yngve Gamlin, Göran Gentele, Gunnar Hellström i Stig Olin. U to doba međunar. ugled stječu i pojedini šved. glumci i glumice (npr. Gunnar Björnstrand i Max von Sydow, odn. Eva Dahlbeck, Anita Björk, Ulla Jacobsson, posebno tzv. Bergmanove glumice — Harriet Andersson, Bibi Andersson, Gunnel Lindblom, Ingrid Thulin, kasnije Norvežanka Liv Ullmann), te snimatelji (Gunnar Fischer, Sven Nykvist, kasnije Jörgen Persson). Država je međunar. plasman šved. filmova i sineasta potpomagala propagandno, ali ne i financijski; tako već poč. 60-ih godina dolazi do nove stagnacije u film. proizvodnji (najlošije su godine 1961 /18 filmova/ i 1962 /17/), što film. djelatnike, ali i druge kult. radnike, potiče da se založe za »revitalizaciju« domaćeg filma.

Jedan od prvih koraka u tom smjeru bilo je osnivanje film. arhiva Svenska Filminstitutet (1963), koji je — uz skupljanje, restauriranje i proučavanje filmova — dobio u zadatak da konkursima i nagradama stimulira film kao umj. izraz. Istodobno, parlament je izglasao zakon kojim se ukida porez, a umjesto toga donesen je novi, po kome 10% od zarade na prikazivanju svih filmova u Švedskoj ide u kasu Filminstituteta (prvi direktor Harry Schein), koji tako postaje i jak film. producent. Takvo djelovanje stimuliralo je i povećanje proizvodnje i kvalitetu filmova, otvaranje prve visoke film. škole (Dramatiska Institutet), a Filminstitutet izdaje i najutjecajniji šved. filmski časopis »Chaplin«.

Sredinom 60-ih godina javlja se skupina školovanih film. kritičara — oduševljenih sljedbenika franc. novog vala; većina ih počinje prianjati uz struju → političkog filma (neki i s dimenzijom militantnosti), pa se počinje javljati stanoviti »antibergmanizam«, obarajući se na Bergmanov »defetistički građanski psihologizam«. Pod njihovim utjecajem u drugoj polovici 60-ih godina nastaju mnogi značajni filmovi novih redatelja: posebno Boa Widerberga (»Velika ljubav Elvire Madigan«, 1967) i Vilgota Sjömana (»Ja sam znatiželjna — žuto«, 1967; »Ja sam znatiželjna — plavo«, 1968), ali i M. Zetterling, Jörna Donnera (pripadnika šved. manjine u Finskoj), Jonasa Cornella, Larsa-Magnusa Lindgrena, Hansa Abramsona, Tagea Danielssona, Torbjörna Axelmana, Stiga Björkmana, Kjella Gredea, Jana Troella, Jana Halldoffa, Jarla Kullea (i poznati glumac), Stellana Olssona i dr., a remek-djelo »Glad« (1966) ostvaruje Danac Henning Carlsen. Ipak, i nadalje s uspjehom stvaraju stariji majstori: A. Sjöberg (»Otac« 1969), I. Bergman (»Tišina«, 1963; »Persona«, 1966) i dr. Opća je značajka tih filmova u tome, što su uspjeli film. sredstvima prodrijeti u psihologiju karakterâ i podići narativno zbivanje do metaforičkog značenja.

I pored međunar. ugleda i financ. pomoći koju je država, putem Svenska Filminstituteta, davala proizvođačima umjetnički vrijednih filmova, broj projekata godišnje nije premašivao 25; naime, unatoč međunar. priznanjima dohodak od njih nikad nije bio osobito velik (i u sâmoj Švedskoj ambiciozniji filmovi nisu uživali gotovo nikakvu popularnost). Rezultat su toga ponovni financ. problemi kinematografije, osobito poč. 70-ih godina, kada kulminira sukob između film. kompanija i šved. televizije. Pod uplivom Filminstituteta (koji je uključio i televiziju), došlo je do »pomirenja« i suradnje, od čega su koristi imali i film i televizija (pojedini značajni projekti I. Bergmana, K. Gredea, J. Troella i dr. snimljeni su u kooperaciji s televizijom).

I 70-ih godina dominiraju ostvarenja I. Bergmana, i dalje su uspješni V. Sjöman, J. Halldoff, K. Grede, J. Troell, B. Widerberg i M. Zetterling, no javljaju se i novi autori Lars Lennart Forsberg, Bengt Forslund, Peter Kylberg, Ingvar Skogsberg, Roy Andersson, Mats Arehn, Johan Bergenstråhle, Per Berglund, Olle Hellbom, Lasse Åberg, Michael Meschke, Kai Pollak, Marianne Ahrne, Stefan Jarl, Hans Alfredson, Lasse Hallström, Suzanne Osten, Islanđanin Larus Óskarsson i dr. I pored svega, sredinom 70-ih godina ponovno dolazi do pada, pa film. djelatnici organiziraju štrajk, zahtijevajući od vlade da zaštiti domaću proizvodnju. Pozitivnu ulogu ponovno igra Svenska Filminstitutet, posebno u izravnim istupima i akcijama novog direktora J. Donnera.

Iako je J. Jaenzon preteča toga film. roda, dokumentarizam se u Švedskoj počeo razvijati relativno kasno (tek nakon II svj. rata). Najviše uspjeha postizao je svojim filmovima o prirodi A. Sucksdorff, filmovima o umjetnosti Lars Lindberg, djelima polit. tematike Nijemac Erwin Leiser, a eksperimentalno orijentiranim dokum. projektima Gösta Werner i Gunnar Hoglund. Na području kratkoga igr. filma valja spomenuti nadrealist. seriju »Studije« (1953-56) Nijemca Petera Weissa.

Kao i većina evr. zemalja, i Š. bilježi postupan pad broja kino-dvorana; sredinom 80-ih godina bilo ih je oko 1220. U zemlji nema značajnijih međunar. filmskih festivala.

Osim spomenutih, u Šved. kinematografiji se ističu sljedeći film. djelatnici: glumci Naima Wifstrand, Birgit Tengroth, Marianne Löfgren, Birgitta Valberg, Margit Carlquist, Maj-Britt Nilsson, Evabritt Strandberg, Inga Landgré, Gio Petré, Gunnel Broström, Margaretha Krook, Ann-Marie Gyllenspetz, Marianne Aminoff, Kari Sylwan, Gertrud Fridh, Christina Schollin, Lena Nyman, Ulla Sjöblom, Gunilla Nyroos, Gun Wallgren, Anita Ekström, Agneta Ekmanner, Agneta Eckemayr, Bente Dessau, Stina Ekblad, Ewa Fröling, Lena Olin, Anna Godenius, Ann Zacharias, Maria Andersson, Lisa Hugoson, odn. Georg Rydeberg, Holger Löwenadler, Åke Grönberg, Sigge Fürst, Åke Fridell, Stig Järrel, Bengt Ekerot, Anders Ek, Allan Edwall, Lars Ekborg, Erland Josephson, Tor Isedal, Lars Passgård, Stellan Skarsgård, Folke Sundquist, Göran Stangertz, Håkan Serner, Sven Wollter, Birger Malmsten, Per Myrberg, Keve Hjelm, Per Oscarsson, Ulf Palme, Gösta Ekman jr., Sven-Bertil Taube, Georg Funkquist, Tommy Bergren, Jan Malmsjö i dr., scenaristi Herbert Grevenius i Stig Dagerman, snimatelji Hilding Bladh, Gösta Roosling, Göran Strindberg i Rune Ericson, scenografi Årne Akermark, P. A. Lundgren, Gittan Gustafsson, Bibi Lindström, Nils Svenwall i Anna Asp, skladatelji Erik Nordgren i Erland von Koch, te mnogi dr.

LIT.: E. Lauritzen, Swedish Films, New York 1962; P. Cowie, Sweden I/II, London 1970; G. Werner, Svensk Filmforskning, Stockholm 1982; A. Kwiatkowski, Swedish Film Classics, Stockholm/New York 1983.

V. Pet.


Citiranje:
ŠVEDSKA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 27.6.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=5097>.

kratice i simboli