STRUKTURA FILMA

traži dalje ...

STRUKTURA FILMA, semiološki termin. Po »prvoj aproksimaciji« J. Piageta, struktura općenito jest sistem transformacijâ koji, kao sistem, ima vlastite zakone, nasuprot svojstvima sastojaka od kojih je sačinjen, i koji se održava i bogati samom »igrom« tih transformacija, a da one ne prekoračuju svoje granice i ne pozivaju se ni na kakve vanjske elemente. Iz ove definicije se izvlače 3 osnovna svojstva strukture: totalitet, mogućnost transformiranja i autoregulacija. U filmu se u ovom smislu kao struktura pojavljuje svaka cjelina koja pokazuje svojstva zatvorenoga transformacijskog sistema: to bi bio i vizualni ili auditivni film. → znak, ukoliko se prihvaća njegovo postojanje, kao zakonito reguliran odnos između označavajućega i označenoga, a to su i → kadar, → scena, → sekvenca, neki dijaloški sklop ili motiv u muz. pratnji, kao i sve eventualne ostale kodificirane jedinice. Ipak, pod pojmom struktura filma najčešće se razumijeva čitavo film. ostvarenje kao samodovoljna cjelina čiji se sastojci istovremeno čitaju kako u linearnoj sukcesiji, kao sintagmatski nizovi, tako i kao dubinska značenja ostvarena na nivou gledaočeve konceptualizacije međusobnim ukrštanjem paradigmatskih mogućnosti što ih predviđaju film. → kodovi, a koje su i zastupljene u konkretnomu film. tekstu. S. M. Ejzenštejn je — polazeći od ideje o »filmskoj dijalektici«, koja podrazumijeva da je »umetnost po svojoj metodologiji uvek sukob«, a da je osnova filma vizualni (kasnije i auditivni) kontrapunkt ostvaren sukobljavanjem kadrova — ovu cjelovitost strukture filma shvaćao kao »organsko jedinstvo«: »U organskom umetničkom delu elementi koji hrane delo u celini prodiru u svaku sastavnu crtu tog dela. Jedinstvena zakonitost prožima ne samo celinu i svaki njen detalj, nego i svaku oblast pozvanu da učestvuje u stvaranju celine. Jedini isti osnovni principi hraniće svaku oblast, ispoljavajući u svakoj od njih svoje vlastite kvalitetne odlike«. A Ch. Metz, služeći se Garronijevom idejom o sistemu filma kao o samosvojnoj, za svako ostvarenje autohtonoj preraspodjeli kodovskih elemenata, tvrdi da »aktivnost utkivanja (ili cepanja) — operacija ’rukopisa’ — pomoću koje film, oslanjajući se na sve kodove, mijenjajući ih, ukrštajući ih, vodeći igru suprotstavljanja jednih onima drugima, uspeva da izgradi svoj osobeni sistem, svoje posljednje (ili prvo?) načelo ujedinjavanja i razumljivosti«.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

STRUKTURA FILMA. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/4978>.