LZMK

Filmska enciklopedija

STROHEIM, Erich von Filmska traka traži dalje ...

STROHEIM, Erich von, am. redatelj, scenarist i glumac austrijsko-žid. podrijetla (Beč, 22. IX 1885 — Maurepas, Francuska, 12. V 1957). Sin sitnog trgovca (šeširima), pripadnika žid. bogoštovne općine u Beču. Isprva radi u očevoj trgovini, a između 1906. i 1909 — s oko 2 milijuna evr. Židova — iseljuje u SAD. Bez zvanja i znanja engl. jezika, potuca se po zemlji radeći razne poslove (od pranja suđa do čišćenja staja). Stigavši 1914. u Hollywood i opredijelivši se za rad na filmu, »razrađuje« svoju biografiju kako bi odgovarala snobovskom mentalitetu sredine, pa postaje Erich Hans Carl Maria Stroheim von Nordenwald, elitni austroug oficir, sin konjičkog pukovnika i dvorske dame; dolazak u SAD objašnjava bijegom zbog ljubavne afere s jednom princezom. Nudeći se uporno D. W. Griffithu kao »pisac, glumac, akrobat i vojni stručnjak«, zapošljuje se isprva kao kaskader, zatim glumac-epizodist, napokon kao jedan od asistenata. Ulogom u Griffithovu Srcu svijeta (1918) stvara lik omraženoga pruskog oficira i stječe naziv »čovjek koga volite mrziti«; takav lik u raznim varijantama ponavlja do kraja života. Nakon 8 asistentura (3 kod Griffitha) i 18 sporednih uloga, 1919. debitira kao redatelj i scenarist (Slijepi muževi — Blind Husbands). Postigavši golem uspjeh (prvi am. film s prihodom većim od milijun dolara), ubrzo snima filmove Đavolji otpirač (The Devil’s Pass Key, 1920), koji nije sačuvan, i Lude žene (Foolish Wives, 1922). U sva 3 djela, u okvirima najstrože cenzure, govori o poznatoj temi bračnog trokuta, ali iz svoje osobite perspektive. Riječ je o »seksualnoj gladi« za tuđom suprugom (u prvom to je žena bogatog liječnika, u drugom dramskog pisca, a u trećem čak am. ambasadora); žene u tim filmovima osjetljive su na muškost i elegantnu upornost Stroheimova don Juana i spremne na »grijeh«; to što se »seksualni prijestup« ne realizira, bio je kompromis s vladajućim moralom, ali to ipak nikoga nije zavaralo, pa je kritika filmove proglasila »pljuvanjem u lice jednog društva« i tražila da se S. proskribira. Idući film Vrtuljak (Merry-Go-Round, 1923) dovršava R. Julian, pa se zapravo i ne može smatrati Stroheimovim djelom. Pohlepa (Greed, 1925 /sniman od 1923/), po romanu McTeague F. Norrisa, predstavlja ne samo najviše domet Stroheimova autorstva, već i početak kraja njegove red. karijere. Za razliku od prethodnih — realiziranih u luksuznim dekorima Evrope — ovaj je film sav snimljen u prirodi (bez kulisa, lažnih i pravih grofova i milijunaša), u poluproleterskoj Californiji onog doba, koja je u Stroheimovoj viziji prljava i depresivna, a magistralna završna scena ostvarena je po ubitačnoj vrućini u poznatoj Dolini smrti (snimatelji W. H. Daniels i B. F. Reynolds). Pohlepa je Stroheimov najslojevitiji film, u kome je neobičnost likova dopunjena kritičkom soc. analizom sredine. Atmosfera soc. nesigurnosti, koja se poput antičkog fatuma nadvila nad protagonistima, upotpunjena je detaljnom psihol. analizom, a pohlepa se isprepliće sa seksualnošću. Siromašna djevojka (Z. Pitts) bez ljubavi se udaje za dobroćudnoga i priglupoga priučenog dentista McTeaguea (G.Gowland); silovana, deziluzionirana u braku, gurnuta je u frigidnost. Zamjenu za normalno spolno zadovoljstvo nalazi u pohlepi za novcem (u vrhunskoj nasladi tijelo prekriva zlatnicima i novčanicama). Kada joj suprug propada (jer je otkriveno da nema kvalifikacije), ubija da bi je opljačkao, prinuđen je bježati pred policijom u pustinju, na kraju progonjen samo od vječitog rivala (J. Hersholt); nakon svirepog obračuna progonitelj je ubijen, ali i McTeague umire privezan lisičinama o svoju žrtvu. Kako je film bio snimljen u čak 42 role, kompanija MGM je tražila skraćenje; S. je skratio film na 24, nakon toga redatelj R. Ingram za još 6, da bi napokon bio prikazan u verziji od 10 rola od po 300 m; tvrdi se da je S. zbog tog »sakaćenja« plakao kao dijete. Da nesreća bude veća, djelo je propalo i kod am. kritike i u publike; golem uspjeh kod evr. intelektualaca (L. Buñuel 1926: »Taj film spada među najčudnije, najdrskije, najgenijalnije koji su stvoreni«) nije mu mogao pomoći. Da bi povratio bar ugled redatelja čiji projekti donose velike prihode, S. za 12 tjedana snima film po popularnoj opereti F. Lehára Vesela udovica (The Merry Widow, 1925). Radnja filma, zabranjenog u Jugoslaviji i Italiji, događa se na dvoru »kralja i gospodara Nikole« u balkanskoj zemlji »Monteblanco« (?!?), a protagonisti su prinčevi Mirko i Danilo; djelo postiže samo komerc. uspjeh (prihod od 5 milijuna dolara), a S. je zbog izjave da je to »smeće« prinuđen prekinuti suradnju sa MGM-om. Za Paramount snima Svadbenu koračnicu (The Wedding March, 1928 /započetu 1926/), kojom se najviše približuje dometima Pohlepe; iako u osnovi banalna melodrama (»blještavi« carski oficir /Stroheim/ zavodi pučanku, i napušta je trudnu da bi se oženio milijunaškom kćeri), djelo potvrđuje autorovu red. zrelost. Kada je S. prikazao svoju verziju dugu 11 sati, predlažući prikazivanje u 2 dijela, Paramount angažira (navodno uz autorov pristanak) J. von Sternberga da izvrši skraćenja; po prikazivanju konačne verzije od 14 rola, S. je napao Sternberga zbog »servilnosti«, što je dovelo do njegova stavljanja na »crnu listu« 8 velikih kompanija i nemogućnosti da nastavi red. karijeru. Pokušaj da u produkciji J. Kennedyja snimi film Kraljica Kelly (Queen Kelly, 1928) sa G. Swanson u naslovnoj ulozi (i za njen novac) prekinut je nakon 10 snimljenih rola (od 30 predviđenih), pa se S. i doslovno našao na ulici (tako nedovršen, film je kasnije ipak prikazan, a prikazuje se i danas). Pokušaj da 1932/33. snimi zv. film Niz Broadway (Walking Down Broadway) nije uspio. Pošto je i njegovo očajničko obraćanje S. M. Ejzenštejnu i poduzeću Goskino u SSSR-u (da ga »zaposle kao redatelja, pisca ili glumca ... sjećajući se da ste cijenili moje djelo ... nisam tako loš kao što Hollywood kaže ...«) ostalo bez odgovora, nalazeći se u istinskoj životnoj krizi, S. je — da bi preživio — nastavio glum. karijeru u nizu mahom beznačajnih filmova (uglavnom u Evropi), često stereotipan u ulogama njem. oficira ili ljudi »koje volite mrziti«. S izuzetkom 2 filma, Velike iluzije (1937) J. Renoira, kao melankolični njem. oficir-aristokrat, komandant zarobljeničkog logora u I svj. ratu, i Bulevar sumraka (1950) B. Wildera, u donekle autobiografskoj ulozi bivšega slavnog redatelja, on se pred kamerom najčešće ponašao odsutno, demonstrativno pokazujući svoju superiornost, ali i jednolično patetičan nastup.

Onemogućavan u punoj stvaralačkoj zrelosti pod izgovorom da je rasipnik (zbog fanatične težnje za autentičnošću redovito je premašivao financ. konstrukciju), bludnik, da su mu filmovi »izdaja Amerike«, da je antipatičan, nekomunikativan i umišljen, S. je postao žrtva hollywoodskog »sistema« koji nije imao razumijevanja za stvaralaštvo toga preteče modernoga realist., psihol., pa i erotskog filma, posebno ne za njegove najosobenije crte: grotesknost, morbidnost, negatorstvo, ponekad i mračnu satiru bez osjećaja za opraštanje (R. Clair: »On je genij koji nikom ništa ne duguje«; J. Renoir: »Rođen je 100 godina prije filma«). Iako su mu filmovi uglavnom donosili dobit, umro je siromašan. Nosilac je franc. ordena Legije časti.

Ostale važnije uloge: Rađanje jedne nacije (D. W. Griffith, 1915); Netrpeljivost (D. W. Griffith, 1916); Veliki Gabbo (J. Cruze, 1929); Tri lica istočno (R. Del Ruth, 1930); Kao što me želiš (G. Fitzmaurice, 1931); Marthe Richard u službi Francuske (R. Bernard, 1937); Alibi (P. Chénal, 1937); Afera Lafarge (P. Chénal, 1938); Bjegunci iz Saint-Agila (Christian-Jaque, 1938); Gibraltar (F. Ozep, 1938); Ultimatum (R. Wiene i R. Siodmak, 1938); Zamke (R. Siodmak, 1939); Prijetnja (E. Gréville, 1939); Macao, pakao igre (J. Delannoy, 1939); Tako završava naša noć (J. Cromwell, 1941); Pet grobova do Kaira (B. Wilder, 1943, kao E. Rommel); Sjeverna zvijezda (L. Milestone, 1943); Veliki Flammarion (A. Mann, 1945); Napokon (S. Guitry, 1954).

LIT.: P. Ataševa/V. Korolevič, Erih Štrogejm, Moskva 1927; G. Fronval, Erich von Stroheim, sa vie, ses films, Paris 1939; H. G. Weinberg, An Index to the Creative Work of Erich von Stroheim, London 1943; P. Noble, Hollywood Scapegoat: The Biography of Erich von Stroheim, London 1951; B. Bergut, Erich von Stroheim, Paris 1960; D. Marion, Erich von Stroheim, Paris 1962/Ljubljana 1964; J. Barna, Erich von Stroheim, Wien 1966; Ch. Gobeil (urednica), Hommage à Erich von Stroheim, Ottawa 1966; M. Ciment, Erich von Stroheim, Paris 1967; J. Finkler, Stroheim, Berkeley 1968; Th. Quinn Curtiss, Erich von Stroheim, Paris 1969; F. Buache, Erich von Stroheim, Paris 1972; H. G. Weinberg, Stroheim: A Pictorial Record of His 9 Films, New York 1975; A. Cappabianca, Erich von Stroheim, Firenze 1979; H. Costa Alves, Eric von Stroheim: Génio insubmisso de Hollywood, Pôrto 1981 ; R. Koszarski, The Man You Loved to Hate. Erich von Stroheim and Hollywood, Oxford/New York 1983.

V. Pog.


Citiranje:
STROHEIM, Erich von. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 27.6.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=4975>.

kratice i simboli