STILSKE FIGURE

traži dalje ...

STILSKE FIGURE, također retoričke figure, → stilizacije koje su tipološki ustaljene te ih se može razvrstati pod različitim generičkim nazivima. Funkcija stilskih figura najčešće je metanarativna (→ naracija), odn. komentativna (→ komentar).

Ponekad se stilskim figurama na filmu drže one stilizacije koje se dadu podvesti pod tipove stilskih figura kako su klasificirane i imenovane u tradiciji retorike, odnosno knjiž. teorije. Razlog je u činjenici da su se mnoge S. na filmu radile po uzoru na knjiž. figure, često bivajući njihovo »oslikavanje«. Međutim, film je razvio niz svojih vlastitih stilizacija i njihovih, sebi svojstvenih tipizacija, te se utoliko film. stilske figure ne daju bez ostatka svoditi na poznate književne. Prije je posrijedi zajednički komunikacijski, spoznajni postupak koji dobiva različite manifestacije i specifične modifikacije u različitim komunikacijskim sistemima.

Smatra se da su se povijesno razlučila 2 načina konstruiranja stilskih figura: s pomoću inserta i s pomoću aspektualnog otklona. Stilske figure insertom podrazumijevaju insertiranje očito drugačijeg materijala u dani kontekst (→ insert) i time sile gledaoca da uz pomoć karakteristikâ insertiranog materijala interpretira gl. tok filma. Tu je tehniku osobito razrađivao → S. M. Ejzenštejn, premda je prisutna i u → D. W. Griffitha (a i drugih). Preuzimajući predodžbu o važnosti stilskih figura, klas. film bio je skloniji stilizacijama uz pomoć aspektualnog otklona, tj. takvim stilizacijama kod kojih se stilizira samo jedan aspekt filma, ili samo određeni splet aspekata, dok se većina drugih ostavlja nestiliziranima.

Tipovi stilskih figura na filmu. Najčešći i najraniji tip stilske figure jest → elipsa, izostavljanje da se pokaže (promatra) važan dio zbivanja, te se o njemu zaključuje na temelju okoline elipse. Vrlo je učestala i metonimija, otklon od važne cjeline zbivanja na manje važan element koji se običajno ili kauzalno vezuje uz promatranu cjelinu (npr. listanje kalendara kao naznaka prolaska vremena). Sinegdoha je otklon od važne cjeline k manje važnom ili posve nevažnom dijelu te cjeline; nju se vrlo često upotrebljava u naglašenijim uvodima u scenu ili izvodima iz nje, ili kao zamjenu za drastična zbivanja (npr. obilježavanje trenutka nastupa smrti pokazivanjem ruke koja klone). Metafora je zamjena jedne, obične situacije drugom, u danom kontekstu neuobičajenom, s time da se ova potonja drži tumačenjem prve (npr. sagibanje vojnika pod eksplozijama granate naizmjence se vezuje, → paralelnom montažom, uz spuštanje gusjeničara u voj. tvornicama, time sugerirajući da to što ubija vojnike nisu toliko granate koliko ratna industrija i interesi iza nje — u Oktobru, 1928, S. M. Ejzenštejna i G. V. Aleksandrova). Komparacija ili poredba je naizmjenično povezivanje odvojenih a međusobno izravno nevezanih situacija (npr. paralelna montaža više priča o Netrpeljivosti, 1916, D. W. Griffitha). Komparacija može isticati podudarnosti između inače vrlo različitih pojava pa se tada naziva analogijom (npr. gornji rakurs gomile ljudi i nakon toga gornji rakurs stada ovaca u Modernim vremenima, 1936, Ch. Chaplina), a može naglašavati različitosti između inače sličnih pojava, pa se tada naziva antitezom ili kontrastom (npr. u filmovima česta poredba između ručka siromašne i bogate obitelji). Česta stilska figura je i gradacija, tj. postupno montažno mijenjanje kvantitete (npr. nizanje kadrova sa sve većim brojem likova s istom reakcijom na neki događaj, odn. postupnog montažnog skraćivanja kadrova pri paralelnoj montaži »spasa u zadnji čas« ili »potjere«). Stilska je figura i ponavljanje ili repeticija istog (ili sličnog) kadra ili niza kadrova. Često se javlja i odlaganje da se pokaže važan aspekt prizora kad je on najavljen, a umjesto toga se »ubacuje« niz kadrova (ili se produljuje jedan) već upoznatih, informacijski iscrpljenih aspekata (osobito učestalo u krim. filmovima).

Različiti tipovi stilskih figura najčešće nisu međusobno isključive kategorije, već se mogu javljati i u kombinaciji.

S. se ne javljaju u sâmim počecima filma, već se počinju uvoditi s prvim artikuliranijim, višescenskim naracijama (→ narativni stilovi), s tim da je stilska struja sovj. revolucionarnog filma 20-ih godina izgradnju stilskih figura stavila u središte stvaralačke i teorijske pažnje. Tako su S. postale važan stilski element klas. filma. Modernizam je, međutim, obilježen sklonošću prema netipskim stilizacijama nauštrb klasično tipiziranih, jasno izdvojenih stilskih figura, pa se tu često govori o »globalnim metaforama« odn. o »globalnim figurama«.

LIT.: R. Spottiswoode, A Grammar of the Film, London 1935; B. Balaš, Filmska kultura, Beograd 1948; V. I. Pudovkin, Film Technique and Film Acting, London 1958; R. Arnhajm, Film kao umetnost, Beograd 1962; S. M. Ejzenštejn, Montaža atrakcija, Beograd 1964; Ž. Mitri, Estetika i psihologija filma I, Beograd 1966; J. Dubois (et autres), Rhétorique générale, Paris, 1970; F. Knilli (urednik), Semiotik des films, München 1971; L. Goldstein / J. Kaufman, Into Film, New York 1976; K. Mec, Ogledi o značenju filma II, Beograd 1978; D. Stojanović, Film kao prevazilaženje jezika, Beograd 1985.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

STILSKE FIGURE. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/4939>.