LZMK

Filmska enciklopedija

STILIZACIJA Filmska traka traži dalje ...

STILIZACIJA, sistematski otklon od izabranoga priopćajnog standarda, tj. onaj koji se može doživljavati kao smislen, komunikacijski relevantan.

Nekoliko je općih uvjeta za izvedbu i razabiranje bilo koje stilizacije u film. djelu.

a) Osnovni preduvjet svake stilizacije jest razabirljivost stanovite pravilnosti u priopćavanju, odn. u film. izlaganju, pravilnosti što uvjetuje gledaočeva očekivanja da će se nje nastaviti pridržavati u danom dijelu, ili u cijelom filmu. Priopćajni standard kojeg se u dostatnoj mjeri pridržava u filmu, može biti idiosinkratičan, svojstven samo tom djelu (ili samo određenom segmentu filma), a može biti i generalan, svojstven nekoj vrsti filmova, određenom → stilu. Pri izradbi filma potrebno je osigurati dostatne elemente za razabiranje standarda kako bi se otklon od njega mogao zamijetiti.

b) Prvi specifičan uvjet za stilizaciju jest u pojavi otklona od uspostavljenog standarda, tj. pojava neuobičajenog, neočekivanog postupka na danom mjestu. Otklon može biti »blag«, tako da se naprosto postupi na rjeđi ali još uvijek dopustiv, normativno prihvatljiv način; može biti i »jak«, takav da narušava danu pravilnost, da krši implicitnu ili eksplicitnu normu, konvenciju.

c) Bio jak ili blag, otklon od uobičajenoga mora biti dostatno velik da se percipira kao sistematski, tj. kao planiran, namjeran, a ne kao slučajan, kaotičan. Slučajni, kaotični otkloni doživljuju se kao »greške«, a ne kao stilizacija.

d) Treći specifičan uvjet jest u osiguravanju dostatno specifičnog konteksta, kako bi taj naveo gledaoca da otklonu pripiše neki priopćajni smisao, neku priopćajnu vrijednost. Tipično, kontekst koji daje smisao otklonu jest tzv. konotacijski, suznačenjski kontekst. Konotacijama se drže ona značenja koja prate osnovna značenja, koja se pretežno tematiziraju. Izvedbeno je, dakle, potrebno u okolini otklona i u sâmoj njegovoj izvedbi osigurati uvjete koji daju prednost određenim konotacijama nauštrb dr. mogućih. Stilizacije se ne smatraju uspjelima ako se uz njih mogu vezati bilo kakve proizvoljne konotacijske vrijednosti; uspjele stilizacije uvijek u većoj ili manjoj mjeri specificiraju repertoar prikladnih konotacija za dano mjesto u filmu, i to prvenstveno zahvaljujući kontekstualnoj pripremi.

Vrste stilizacije. Stilizacije se međusobno mogu razlikovati po području nad kojim se izvode. Moguće je, tako, razlikovati prizorne stilizacije, tj. one u kojima se otklanja od standarda prizornog odvijanja (npr. stilizacije u glum. ponašanju, dekoru, osvjetljenju u prizoru, zbivanju i dr.); zatim, promatračke stilizacije, tj. one koje se sastoje u otklonu od određenih promatračkih standarda (stilizacije u izboru → točke promatranja, npr. u rakursu, planovima, stanjima kamere, zatim u stupnju vidljivosti prizora i dr.); posebno se mogu razlikovati izlagačke stilizacije (tzv. sintaktičke), tj. one u kojima se otklanja od standarda priopćajnog toka (npr. od standarda montažnog → kontinuiteta, pokazivanja ili nepokazivanja određenih prizornih elemenata, standarda u pogledu redoslijeda kojim se iznose informacije o prizoru i sl.), i, najzad, medijske stilizacije, tj. one koje su vezane uz tvarnost film. projekcije, tj. uz tehnologiju (npr. stilizacije uz pomoć objektiva, uporabe laboratorijskih nestand. tehnika razvijanja, deformacije zvuka, kromatskih otklona i sl.).

Konotacijske vrijednosti danog otklona mogu biti vrlo specifične, pa tada govorimo o jednoznačnoj stilizaciji, ali suznačenja mogu biti i slabo specifična, pa takvu stilizaciju držimo viseznačnom ili ambigvitetnom.

Stilizacije koje se tipski ponavljaju, učestalo i sa standardiziranom funkcijom, u pravilu se drže retoričkom ili → stilskom figurom (često dobivaju i određeni naziv). One koje ili nisu tipske ili nisu jake, pa ne privlače osobitu pažnju, obično se ne zovu stilskom figurom, već se obilježavaju neutralnim generičkim nazivom stilizacija.

Vrijednosti koje se stilizacijom naglašavaju mogu se pripisivati u različitom smjeru, te tako možemo razlikovati prizorno orijentirane stilizacije i interpretativno orijentirane stilizacije. Kod prizorno orijentiranih stilizacija pobuđene konotacijske vrijednosti pripisuju se sâmim prizornim događanjima ili prizornoj situaciji (→ prizor, filmski). Tako, uzbuđujući efekt ubrzane montaže teži se doživjeti kao uzbudljivost sâmih zbivanja koja pratimo, a ne kao — od zbivanja različito — promatračko emocionalno tumačenje zbivanja. Kod interpretativno orijentiranih stilizacija, naprotiv, konotacijske vrijednosti pripisuju se promatračkom stavu, promatračkom tumačenju prizornog zbivanja, a ne sâmim zbivanjima.

Funkcije stilizacije. Djelotvornost stilizacije, čini se, počiva na nekim temeljnim kognitivnim mehanizmima. Postoji urođena čovjekova spoznajna osjetljivost za svaki otklon od uobičajenoga. Takav otklon pojačava pažnju, opću razabiračku osjetljivost, i čini razabirača ponekad svjesnijim uobičajenosti nego inače. Kad se takav otklon javlja u komunikacijskoj razmjeni, u sklopu priopćenja, i kad je sistematski (te se ne može držati slučajnim), tada mu se — htjeli to ili ne — traži smisao.

Tipična komunikacijska funkcija svake stilizacije jest metakomunikacijska, odn. metastrukturalna (→ metafilmski signali; montaža; naracija).

Da bi se gledaocu olakšalo očitavanje stiliziranih »mjesta« (njihovo smisleno prihvaćanje i tumačenje), postoji stalna težnja za stanovitim ustaljenjem, dodatnom standardizacijom stilizacijâ: tzv. sekundarnom ili retoričkom standardizacijom (→ stil, filmski). S druge strane, stilizaciju se često smatra gl. nosiocem kreativnosti, jer povlačinajizrazitije aktiviranje gledaočeve pažnje, te se u skladu s tim od stilizacija traži da budu inovativne čak i tamo gdje se očekuje da su tipski razabirljive, odn. funkcionalno istovrijedne sa standardiziranim stilizacijama.

H. Tć.


Citiranje:
STILIZACIJA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 16.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=4937>.

kratice i simboli