STIL, FILMSKI

STIL, FILMSKI. 1. Također povijesni stil i individualni stil, splet crtâ određenog filma ili skupine filmova s pomoću kojih se može odrediti neka prepoznatljiva individualnost (npr. određenog filma, tj. stil filma; → autora, tj. autorski stil odn. režijski stil, glumački stil, snimateljski stil, scenaristički stil i sl.; individualitet određenog film. pravca, tj. stilski pravac; film. vrste, tj. žanrovski stil, disciplinarni stil; kinemat. sredine, tj. producentski stil, nacionalni stil, regionalna »škola«; pov. razdoblja, tj. stilsko razdoblje, i dr.).

S. je ponajprije recepcijska kategorija, tj. razabiranje individualiteta određene film. pojave. Međutim, budući da recepcija na filmu, kao i u dr. komunikacijskim izrađevinama, postaje regulativna za proizvodnju, stil je i proizvodna, izrađivačka kategorija. S tog stajališta stilom se drži sistem preferencijâ nad mogućim proizvodnim izborima, s time da taj sistem ima dostatno stabilan (normativan, konvencionalan) i dostatno obuhvatan karakter da omogući razabiranje (recepcijsko izdvajanje) individualiteta u datoj film. izrađevini ili u datom skupu film. izrađevina.

Budući da je svaka individualnost vezana uz određene pojedinačne, fizički »ukotvljene« pojave, ona je nekako ograničena i u prostiranju i u trajanju. Zato su stilovi uvijek ambijentalno i povijesno, situacijski vezani, te se o njima govori kao o povijesnim stilovima (kad se termin stil koristi za određivanje razaberive individualnosti film. pojavâ).

Opće karakteristike. Izdvajanje pojma stil, i tog naziva da ga se označi, temelji se na empirijskoj činjenici da se mnogim film. pojavama može razabrati individualitet među dr. istotipskim, i da se dade utvrditi normativni sistem (sistem konvencijâ) što uvjetuje »proizvodnju« individualiteta, crtâ po kojima je različit od svih dr. ostvarenih i mogućih filmova. Određeni filmovi prepoznaju se kao djela jednog autora čak i onda kad se prethodno ne zna pripadaju li istom autoru. Isto tako, prepoznaje se je li film »starinski«, ili se čini »moderan«, tj. da pripada suvremenosti, itd.

Dok razabiranje posebnosti, individualnosti određene film. pojave ovisi o doživljaju i iskustvu razabiranja, dotle je prosuđivanje u čemu se sastoje te posebnosti, o kojem je sistemu preferencija riječ, specijaliziran, interpretativan odnos prema filmu.

S. je, dakle, pretežno kritičarski, povjesničarski i teoretičarski pojam i termin. Tako, drži se da je jedan od ključnih zadataka kritike da upozori na one crte koje jedinstveno karakteriziraju pojedini film, promatranog stvaraoca, produkciju filmova, stilsku struju itd. (→ kritika, filmska). Povijest filma bi se bez pojmova stilsko razdoblje i stilska struja svela na nabrajanje pojedinačnih filmova i redatelja. Teorija filma, pak, mora stalno voditi brigu o tome, u kojoj mjeri njena utvrđivanja »filmskog jezika« zapravo jesu ili nisu utvrđivanja određenoga pov. stila, tj. koliko je proučavani »filmski jezik« univerzalan (ahistorijski, sinkroni) a koliko historijska faza u razvoju (dijakrona faza).

Pristup stilu u pravilu je simptomatski: traga se za dovoljnim brojem dostatno različitih simptoma (zatečenih, uočljivijih značajki filma ili filmova) i takvim njihovim međusobnim povezanostima (strukturom) da tvore svojevrstan »gestalt«, lik, jedinstvenu cjelinu, jasno razaberivu među dr. proučavateljski relevantnim individualnim film. pojavama, odn. na pozadini nerelevantnih pojava. Proizvodni, planski pristup stilu također je najčešće simptomatski: izrađivački se nastoji oko uobličavanja preferabilnih simptoma koji će imati dostatan individualizacijski efekt kod gledaoca, tumača, tj. koji će stvoriti traženu sliku o proizvođaču (autoru, glumcu, proizvodnoj kući i dr., tzv. image).

Kao simptomi, konstituante stila, služe vrlo raznovrsni aspekti film. djela. Nalaze se u specifičnim jediničnim tematskim izborima i njihovim izbornim kombinacijama (→ prizor, filmski; priča, filmska; naracija; montaža), u specifičnim izborima točaka promatranja i u sistemu perspektivizacije, kao i na području svakovrsnog — i tematskog i promatračkog i medijskog — odstupanja od uspostavljenih pravilnosti (→ stilizacija; stilske figure). Svi oni zasebno i međusobno ovisno konstituiraju određeni stil, premda jedni mogu imati dominantniju simptomatsku ulogu a drugi podređeniju, manju.

Dva su principa svake individualnosti, a time i dvije temeljne teme svakog proučavanja stila i svakoga proizvodnog nastojanja za uspostavljanjem stila: princip unutarstilske konzistentnosti i princip međustilske različitosti. Prvi određuje da se ne mogu držati stilski ključnim (simptomatskim) crtama one koje nisu međusobno povezive u razabirljivi, jedinstveni poredak (lik, cjelinu); mora postojati dostatan stupanj integriranosti svih crta za koje se drži da tvore dati stil. U tome se zahtjevu ponekad pretjeruje — npr. u nekim shvaćanjima → autorske kritike — te se smatra da bi sve razabirljive crte pojedinih filmova istog autora morale biti konzistentne i tijesno integrirane, homogene. To je, međutim, neopravdan zahtjev, jer za razabiranje individualnosti potreban je samo dostatan stupanj integriranosti, tj. onaj koji je dovoljan da se individualnost pouzdano uoči i valjano opiše, a pri tome se može dozvoliti da postoje i stilski neutralne crte (koje ne pridonose razabiranju i konstituiranju promatrane individualnosti), a da postoje i stilski heterogene, nekonzistentne crte. Važno je samo to da nekonzistentne crte ne prevladavaju, tj. da ne razaraju relevantno jedinstvo onih, na kojima se temelji razabiranje i određivanje individualiteta date film. pojave, stila. Drugi princip određuje da se dati sklop crtâ mora dostatno razlikovati od dr. istovrsnih sklopova: npr. da se sklop crtâ kojima se odlikuje opus redatelja, stil razdoblja i drugo, dovoljno razlikuje od sklopa crtâ bilo kojega dr. opusa i razdoblja; to ne znači da 2 stila neće imati zajedničkih crta, već samo to da se u dostatno sustavnoj mjeri međusobno razlikuju, kako bi se uopće mogla razabrati njihova različitost. Ovaj princip ponegdje može postati tražen, svjesno provodiv, normiran. Kad je takav, onda se o njemu govori kao o principu originaliteta (tako je, npr., sa strujama avangarde, odn. s modernističkim Stilom / → narativni stilovi/).

Kako se, proizvodno, do stila dolazi ostvarenjem jednih izbornih mogućnosti na račun drugih, ti su izbori najčešće dijelom automatski (rutinski, nesvjesni, »prinudni«), a dijelom svjesni, planski nadzirani. S. je određen i jednim i drugim tipom izbora. Ti tipovi izbora mogu biti međusobno konzistentni, ali se mogu i sukobljavati, odn. biti heterogeni, disparatni. Svjesno postignut stil koji je u stanovitoj disparatnosti s nesvjesnim stilskim crtama može se nazvati deklarativnim stilom. Kojem će se stilskom aspektu — onom traženom ili onom spontanom — davati recepcijska prednost često je individualna stvar gledaoca, kritičarskog stila tumača, odn. cilja tumačenja (da li je analiza orijentirana psihoanalitički, ili na umjetničke »programe« i sl.).

Stilovi mogu pripadati različitim razinama generalnosti. Individualitet nekog filma može biti obuhvaćen individualitetom autorskog opusa, a ovaj individualitetom pov. razdoblja. Više stilske razine obično su regulativne u odnosu na niže, ali općenitije nego što su to neposredno niže. Npr., stilsko razdoblje odlikuje se određenim crtama ili normama koje se mogu ostvarivati (ili očitovati) na različite načine; ti načini izvor su individualnih različitosti na nižoj razini općenitosti, recimo na razini autorskih individualnosti. A opet, autorski stil podrazumijeva stanovite temeljne preferencije koje se opet mogu u svakom pojedinom filmu različito ostvarivati i tek postupno artikulirati, pa je to izvor individualne različitosti stilova pojedinačnih filmova u opusu redatelja, kao i njegova stilskog razvoja, itd. Ponekad, međutim, između različitih stilskih razina može doći — najčešće do parcijalne — polemike i napetosti, te se individualitet niže razine može ostvarivati narušavanjem pojedinih temeljnih regulativnih crta (temeljnih norma, preferencijalnih konvencija) više razine. Tada se takvi stilovi u cijelosti drže stilizacijskima (→ stilizacija) u odnosu na regulativno višu stilsku razinu (npr. stil → C. Th. Dreyera se, sa stajališta klas. filmskog stila, može držati stilizacijskim). Često se, također, novi pov. stil javlja bilo kao sistem uvođenja postupnih manjih stilizacija u odnosu na dominantni (takav je, dijelom, bio način uvođenja klas. narativnog stila u kontekst primitivnoga), ili putem nagle, dominantne stilizacije, tj. odstupanja na više naglašenih planova od regulativnih crta prethodnog stila (kako je to ponegdje činio modernistički stil u svom nastupu: u franc. novom valu, ili u jugosl. autorskom filmu).

Hijerarhijsko povezivanje stilova po stupnju općenitosti, odn. po razini uključenosti može se nazvati stilskim sistemom.

Stilizacijski stilovi se, međutim, javljaju kao konkurentni stilovi, oni koji se ne uključuju najbolje u stilski sistem. Očigledno je da u sklopu jedne ambijentalno-povijesno omeđene kinematografije mogu postojati različite konkurentne individualizacijske tendencije. To osobito vrijedi za pov. razdoblje, jer u njegovu sklopu, u pravilu, postoje različite stilske tendencije (odn. artikulirani stilovi, npr. u klas. stilskom razdoblju postojali su istodobno »rezervati« primitivnog stila, bilo po zaostatku od prethodnog razdoblja, bilo po uvođenju amat. filma, kao što su postojale i avangardne, tj. modernističke struje). U takvom se slučaju među stilovima uspostavlja odnos prevlasti-podređenosti koji situaciju čini preglednom i donekle uravnoteženom. Takvo povezivanje potencijalno konkurentnih stilova prema principu prevlasti (dominacije) naziva se stilskom formacijom, i tada se unutar te formacije razlikuje dominantni ili reprezentativni stil (→ dominantna kinematografija, zatim podređeni ili nereprezentativni stilovi. Tako, dominantan stil u razdoblju klas. filma bio je narativni stil, a podređeni su mu bili nenarativni stilovi (u sklopu dokum., obrazovnoga i propagandnog filma), dok je u sklopu narativnog filma dominantan bio klasičan stil, a podređeni su bili izdanci primitivnog stila, modernizma avangardističkih struja i individualnog modernizma. Stilovi koji se izuzimaju i ne uklapaju u sklop date stilske formacije, već su s njom u polemici, nazivaju se alternativni stilovi (→ alternativna kinematografija), a ako se nepolemički ne usuglašuju, drže se marginalnim stilovima (»stilskim rezervatima«).

Svi stilovi u datom ambijentu i u datom razdoblju tvore povijesni stilski kompleks. Stilska su razdoblja najčešće oni stilski kompleksi, od kojih jedan dio čini stilska formacija s dominantnim stilskim sistemom, a drugi — takozvani marginalni stilovi.

Nema filma ili skupine filmova koji ne bi utjelovljavali barem kakvu-takvu individualnost, tj. nema filmova bez »bar nekog« stila. Ali, ne mora svaka moguća stilska razina u datomu stilskom sistemu biti ostvarena — ne mora se uvijek moći razabrati svaki tip individualnosti. Tako, neki film može izgledati teško izdvojiv od serije sličnih i — premda mu se ne može osporiti pojedinačna egzistencija — može mu se osporiti individualnost u kontekstu dr. filmova (→ serijski film).Također, u nizu filmova istog redatelja ne mogu se uvijek razabrati autorsko-individualne crte po kojima bi se moglo zaključiti da je te filmove proizvela jedna autorska ličnost (to osobito vrijedi za početničke, školske filmove, ili za tzv. režisere-najamnike). Međutim, u svim će tim slučajevima filmovi pripadati nekoj općenitijoj stilskoj razini, npr. stilskom razdoblju, i/ili određenomu nacionalnom ili producentskom stilu, itd. Također, ne moraju uvijek biti ostvareni svi mogući razaberivi tipovi individualnosti u datoj stilskoj formaciji. Npr., filmovi jedne proizvodne sredine ne moraju imati neki razabirljivi proizvodni ili nacionalni stil, grupa nekako izdvojivih filmova (npr. iste generacije, ili skupine amatera, ili iste tematike) ne mora imati neku stilsku izdvojivost, premda se svi ti tipovi stilova mogu uspostaviti u određenim okolnostima. Korist od pojma stil i njegova opisa nije samo u uočavanju i opisivanju kakvih posebnosti film. pojava, već i u tome što on povezuje tzv. filmske činjenice s tzv. nefilmskim kontekstom. Pojam stil poveziv je s psihol. činjenicama i s pitanjima društv. regulacije, proizvodnje i recepcije filmova. Stoga je on podoban za međudisciplinarna povezivanja u istraživanju filma, za konstituiranje npr. psihofilmologije, sociofilmologije, semiotike kulture i uopće za kulturološka istraživanja (→ psihologija i film; sociologija filma; filmologija).

2. Također filmski izraz i filmska forma, sustavan način na koji su u datom film. djelu, u nekomu njegovu dijelu ili vidu, ili u stanovitoj grupi filmova, predočeni uzeti sadržaji. Pod sadržajem se, u ovom slučaju, razumijeva prizorno zbivanje (u narativnim filmovima), teza (u raspravljačkim filmovima), odn. doživljaj ili osjećanje stvari (u sugestivno-asocijativnim filmovima) (→ montaža; priča, filmska; naracija). Pod načinom predočavanja obično se misli na ono što se inače još naziva »izraznim«, »izražajnim«, »ekspresivnim« postupcima, a u te se, obično, uvrštava izbor → točke promatranja, personalizacijski i perspektivizacijski izbori (→ naracija; točka gledišta) kad je to narativni film, odn. kompozicijski problemi izlaganja u drugačijim tipovima film. organizacija.

Kao S. se, u tom smislu, posebno izdvajaju načini predočavanja — zato što se podrazumijeva da određen sadržaj može biti predočen, odn. izložen, na razne načine, a da ono što individualizira djelo nisu općepristupni sadržaji, već upravo načini na koje se te »zajedničke« sadržaje predočuje. S. filma, dakle, u ovom smislu je onaj određeni, izabrani način, ona predočavalačka varijanta, koja je ostvarena u promatranom filmu na račun dr. mogućih.

Ako su u 2 filma sadržaji dati na podudaran način, kaže se da su u istom stilu. Kriterij za utvrđivanje podudarnosti može varirati prema stupnju općenitosti, odn. posebnosti. Tako, ako se podudarnosti utvrđuju na općenitoj razini, 2 filma mogu izgledati kao da pripadaju »istom stilu«; ako se, međutim, promatra podrobnije, uzimajući u obzir i stanovite varijantne razlike u predočavanju, kaže se da su »različitog stila«. Ako je sadržaj u datome djelu dan tako da ne podsjeća ni na kakav poznati, kaže se da je djelo originalna stila.

Taj je pojam stila uži od onog navedenog pod 1, jer isključuje sadržaj kao nestilski aspekt filma, dok ga prvo poimanje stila obuhvaća. Zato su sva razmatranja stila u prvom značenju relevantna i za ovaj, uži.

3. Također retorička kompozicija i stilizacijska struktura, sustavne, međusobno povezane → stilizacije u datom pojedinačnom filmu, kojemu njegovu dijelu, ili u skupini filmova.

U tom smislu, stilom se drži poseban izbor stilizacijskih postupaka, odn. → stilskih figura, što obilježuje datu film. pojavu. Podrazumijeva se, pritom, da ono što je normalno, uobičajeno, ne može označavati individualnost već da su to tek one značajke po kojima se posebnost izuzima od uobičajenoga. Smatra se da individualnost obilježuju samo odstupanja od uobičajenoga i pretežnoga. »Eskpresivnima«, »izražajnima« se, utoliko, često smatraju upravo stilizacijski postupci, ukoliko bolje karakteriziraju individualnost nego tzv. stilski neutralni postupci (tj. nestilizacijski, stilski neobilježeni, nemarkirani). »Stilsko« u ovom poimanju znači isto što i »stilizacijsko«, odn. »stilski obilježeno«.

Kako se ponekad shvaća da to što umj. djelo čini vrijednim jest upravo ono po čemu odstupa od uobičajenoga, standardnoga, tako se taj pojam stila drži i normativnim: propisuje da se za ostvarivanje vrijednog djela mora posizati za stilski obilježenim postupcima. Tradic. estetička tumačenja filma često su se usredotočavala upravo na proučavanje stila (odn. »filmskog jezika«) u tomu stilizacijskom smislu.

Ovo je poimanje još uže od prethodnih, a obuhvaćeno je i prvim i drugim, jer se u prvom značenju stila drži da svi izborni postupci, zajedno sa stilizacijskima, pridonose individualitetu djela, a u drugome smislu, u pojam stil ne ulaze samo stilski obilježeni postupci već i oni stilski neutralni, nestilizacijski.

LIT.: B. Balaž, Filmska kultura, Beograd 1948; A. J. Reynertson, Film Director, London 1970; P. Volen, Znaci i značenje u filmu, Beograd 1972; R. Arnheim, Kritiken und Aufsätze zum Film, München 1977; R. Bobker, Elements of Film, New York 1979; D. Stojanović (priređivač), Jugoslovenska teorija filma, Beograd 1981.