LZMK

Filmska enciklopedija

STEREOSKOPIJA Filmska traka traži dalje ...

STEREOSKOPIJA, također stereopsija, vidna prostorna percepcija, primarna funkcija vida (npr. jer nije moguće »stići« i »uteći« ako nije prostorno jasno određen položaj progonjenog i progonitelja). Mozak u talamusu i kori mozga ima prostorni raspored neuralnih jedinica, pa se tako perceptivni i motorički prostor usklađuje radi brze i točne motoričke aktivnosti. Što je gore i dolje određuje sila teža preko otolitičkog osjetila, a ne okrenuta slika na mrežnici ili u kori mozga. Ostale 2 dimenzije, širina i dubina, uspostavljaju se u suradnji s propriocepcijom (hodanjem i dodirivanjem). Vid i gledanje, naime, ne »kopiraju« stvarnost, nego daju znakove o okolini.

Binokularni znakovi za dubinu su nasljedni, nismo ih svjesni, ali ih centralne strukture koriste za procjenu dubine: 1) Konvergencija očiju. Što je jača upućuje na veću blizinu predmeta, a smanjena daje znak za udaljenost. Podatke daju proprioceptori vanjskih očnih mišića, a pomažu u procjeni do dubine od 6 m; 2) Dvostruke slike. Promatrani se predmet vidi jednostruko, a bliži i dalji daju dvostruku sliku. Slike bližih predmeta padaju na mrežnicu obostrano latelarnije (temporalno), pa podražaj ide neukriženim vlaknima očnog živca (neukrižena dvostruka slika). Slike daljih predmeta padaju medijalnije (nazalnije), podražaj ide ukriženim vlaknima (ukrižena dvostruka slika); 3) Disparatne slike, djelomično različite slike, najjače pridonose procjeni dubine. Disparatnost je veća za bliže predmete, a nakon 60 m razlika je premalena da bi pomogla ocijeniti udaljenost. Trodimenzionalni film koristi upravo disparatne slike za stvaranje iluzije dubine.

Monokularni znakovi za dubinu daju dvodimenzionalnoj film. slici treću dimenziju; učenjem, iskustvom i kulturološki pojačavaju se i pridodaju nasljednim znakovima, pa likovno neiskusna osoba ne uspijeva na fotografiji ili crtežu procijeniti dubinu. Scenografija i film. trikovi, kamera izborom objektivâ, bojâ, rasvjete, kuta snimanja i pokreta može dubinu povećati ili smanjiti: 1) Akomodacija, promjenom jačine leće, zbog djelovanja unutrašnjih očnih mišića i proprioceptora u njima, koji daju podatke o njihovoj napetosti, pomažu u ocjenjivanju dubine za predmete koji su »na dohvat ruke«, pa u filmu nema značenja, ali se akomodacija pokušava oponašati izoštravanjem (izmjenično izoštravanje na 2 osobe koje nisu u istom planu). Možda opravdano u subjektivnom kadru, inače ne odgovara fiziologiji gledanja, jer odabrano vidimo oštro, a neoštro ne primjećujemo (što se u filmu ne postiže); 2) Veličina slike na mrežnici za poznate predmete; 3) Relativna veličina predmeta, koji se mogu uspoređivati, ako im znamo prirodnu veličinu; 4) Linearna perspektiva: crte konvergiraju prema jednoj točki u dubini. Otkrivena je tek u renesansi, pa je to dokaz da ne vidimo sliku kakva pada na mrežnicu; 5) Teksturalna perspektiva, povećanje gradijenta: isti raspored pojedinosti na veću dubinu postaje gušći, dok im se veličina proporcionalno smanjuje; 6) Svjetloća: svijetli predmeti izgledaju veći i bliži, tamniji dalji i manji; 7) Boje: tople boje izgledaju bliže, hladnije dalje — zbog razlike loma u leći i dubine slike na mrežnici, ali i zbog zračne perspektive; 8) Zračna perspektiva, perspektiva boja: s većom udaljenošću boje postaju sve hladnije (zelena šuma prelazi u plavu); 9) Maskiranje, prekrivanje, preklapanje: djelomično prekrivanje daljeg predmeta bližim; 10) Sjena: sjene, koje daje postranično svjetlo (ako kružnicu osjenčimo dobivamo kuglu); 11) Bačena sjena: sjena koju daje predmet znak je njegova prostornog oblika; 12) Vezana sjena: sjena drugog predmeta na prvome otkriva oblik njegove površine; 13) Relativna veličina pokreta u kadru: jedan zamah ruke u bližem planu ima veću amplitudu, brzinu i površinu negoli ako je dublje u prostoru. Uspoređivanje brzina u kadru znatno pridonosi osjetu dubine; 14) Paralaksa kretanja kamere, kinetička perspektiva: ima isto djelovanje kao i prethodni pokret, ali su odvojeni, jer u fiziologiji gledanja imaju nešto drugačiju percepciju. Vožnja kamere po širini, dubini, ili sastavljeno kretanje, dat će veliku brzinu bližim predmetima, manju daljima, a vrlo daleki miruju; 15) Odvajanje od pozadine lika u kretanju: pjegavi pas, dok miruje na pjegavoj pozadini, niti se prepoznaje, niti ima dubinu, sve dok se ne pokrene; 16) Točke na rotirajućem predmetu: povećavaju gustoću kad na rubovima ulaze u dubinu, pa pokazuju plastičnost predmeta. Svaki predmet ili osoba, kad se okreće, upozorava na treću dimenziju; 17) Dislokacija po visini: predmet postavljen bliže gornjem rubu izgleda dalje, jer zamišljamo da je bliži horizontu (za kojega držimo da je viši od podloge na kojoj stojimo). Ako je predmet niže u vidnom polju, znači da je manji i bliži; 18) Pregnantnost volumena forme: mozak se pokorava programima trodimenzionalnog gledanja i onda kad je broj znakova za dubinu malen, pa i kada ih uopće nema. Odbija prihvatiti dvodimenzionalnost prostornih predmeta. Nasljedna i iskustvena predodžba prejaka je da bi se mogla prihvatiti varka koju pruža dvodimenzionalna slika. Protiv mehanizma prostorne percepcije teško se boriti, a ona je osnova iluzije prostornosti u filmu, toliko jaka da je nepotrebno nastojati na traženju trodimenzionalnog filma.

LIT.: P. Barber/D. Leg, Percepcija i informacija, Beograd 1979.

Mih. P.


Citiranje:
STEREOSKOPIJA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 23.5.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=4925>.

kratice i simboli