SKRIVENA KAMERA

SKRIVENA KAMERA, metoda snimanja kod koje je kamera skrivena od snimanih, koja se — dakle — temelji na neznanju, neosvjedočenosti snimanoga o činu snimanja; izuzmu li se vrlo specifične praktične namjene takva snimanja (u vojne, obavještajne i sl. ciljeve), metoda se najčešće rabi u dokum. filmovima da bi se ostvario što realističkiji prizor, isječak života, odn. prikaz ponašanja ljudi neinhibiranih nazočnošću kamere; problematičnost takva načina snimanja jest u pitanju (ne)dopustivosti snimanja nekoga bez njegova znanja. Iako ne postoje pouzdani podaci o prvim primjenama metode, vrlo je vjerojatno da su već u počecima filma — zbog zahtjeva za uvjerljivošću, prirodnošću, kao i zbog zabranâ da se nešto/netko snimi — tako realizirane mnoge reportaže. Inače, posredno, zagovornik te metode bio je Dziga Vertov, a najuočljiviji primjeri ekstenzije metode na čitavo film. djelo kasnije su zamjetljivi u djelovanjima dokumentarističkih struja → direktni film, → film-istina, te u »filmovima gerile« iz 60-ih i 70-ih godina (→ dokumentarni film).

Zbog često očevidnog efekta zbiljskosti, životnosti, a posebno zbog ugođaja tajanstvenosti, konspirativnosti — stvorenih neobičnim postavljanjima, odn. skrivanjima kamere, S. se upotrebljava, imitacijski, i u igr. filmovima, naročito kriminalističkima (npr. Prozor u dvorište, 1954, A. Hitchcocka), kada može predstavljati i dominantu režijskog postupka.

Zv. pandan metode — za koji još ne postoji u filmu ustaljeni naziv — jest »skriveni mikrofon«; upotrebljava se u iste svrhe.