SHINDO, Kaneto

SHINDO, Kaneto, jap. redatelj i scenarist (Hirošima, 28. IV 1912). Sin seljaka (iz osiromašene obitelji zemljoposjednika), po završenoj osnovnoj školi (1927) počinje raditi u laboratoriju studija Shinko u Kyotu, a iduće godine prelazi u scenogr. odjel iste tvrtke u Tokiju. Od 1936. počinje pisati scenarije, koji su nagrađivani ali ne i realizirani. God. 1937. asistent je scenografa u ekipi filma Tjesnac ljubavi i mržnje K. Mizoguchija; poznanstvo s redateljem koristi da bi od njega učio dramaturgiju i vještinu scenaristike. Nakon rata, od 1947. nastavlja karijeru uspješnog scenarista, surađujući prvenstveno sa K. Yoshimurom (npr. Kraj obitelji Anjo, 1947; Zavođenje, 1948; Svijetli dani u našem životu, 1948; Legenda o Genjiju, 1951); u 2 navrata radi za Mizoguchija (Pobjeda žena, 1946; Plamen moje ljubavi, 1949), zatim za K. Kinoshitu (npr. Tost za mladu gospođicu, 1949), F. Kameija (npr. Jedna žena korača sama zemljom, 1953), T. Imaija (npr. Nevjerna žena/Bubnjevi u noći, 1958) i dr. vodeće jap. redatelje. Zbog marksističke orijentacije i potrebe da stvara bez komerc. pritisaka, 1950. napušta kompaniju Shochiku i osniva neovisnu produkciju Kindai Eiga Kyokai (s Yoshimurom i glumicom N. Otowa, koja će nastupiti u većini njegovih filmova i postati mu supruga 1978). Kao redatelj debitira 1951. ispovjednim filmom Priča o voljenoj ženi (Aisai monogatari), posvećenim rano preminuloj prvoj supruzi, u kome se očituje izravan utjecaj Mizoguchija. Veću pažnju skreće filmom o posljedicama atomske katastrofe Djeca Hirošime (Genbakuno ko, 1952), gdje do izražaja dolazi njegov soc. angažman i ponešto patetičan stil sovj. montažne škole (Nagrada mira /ex aequo/ na festivalu u Karlovym Varyma), a golem međunar. uspjeh postiže filmom Goli otok (Hadaka no shima 1961), asketski reduciranim umj. dokumentom o borbi seljakâ za održanje egzistencije na otoku bez vode (Grand Prix /ex aequo/ u Moskvi). Tokom 60-ih godina, pod pritiskom komercijaliziranog tržišta, okreće se erotskim motivima, vješto ih kombinirajući sa soc. pozadinom i oplemenjujući stilističkim rafinmanom (npr. Onibaba, 1964, i Kuroneko, 1968, studije seksualnih frustracija usamljenih žena). Naglašenijom društv. kritikom prožeti su njegovi ogledi u krim. žanrovskom okviru: Otok toplog vala (Kagero, 1969), Čudna sklonost (Shokkaku, 1969) i Živi danas (Hadaka no jukyu-sai, 1970, Zlatna nagrada /ex aequo/ u Moskvi). Od njegovih novijih filmova najvredniji je dokum. film — hommage njegovu učitelju Život filmskog redatelja: bilješke o Kenjiju Mizoguchiju (Aru eiga-kantoku no shogai: Mizoguchi Kenji no kiroku, 1975), napravljen od izjava brojnih redateljevih suradnika te inserata iz filmova. Režira i za televiziju.

Kao scenarist Sh. je jedan od najznačajnijih i najplodnijih u Japanu (preko 200 scenarija); kao redatelj oscilira između progresivnog angažmana lijeve polit. orijentacije (s početaka karijere) i »dizajniranog komercijalizma« (u kasnijoj fazi), no uvijek potvrđuje izrazito red. umijeće. Opsesivna mu je tema održanje ugrožene obitelji, a u tom kontekstu posebno se ističe galerijom uvjerljivih ženskih likova.

Ostali važniji filmovi: Lavina (Nadare, 1952); Minijatura (Shukuzu, 1953); Žlijeb (Dobu, 1954); Glumica (Joyu, 1956); Tuga je samo za žene (Kanashimi wa onna dakeni, 1958); Čovjek (Ningen, 1962); Majka (Haha, 1963); Osvajanje (Akuto, 1965); Izgubljeni spol (Honno, 1966); Libido (Sei no kigen, 1967); Željezni prsten (Kanawa, 1972); Himna (Sanka, 1972); Srce (Kokoro, 1973); Slijepi klaun (Chikuzun hitori tabi, 1977); Horizont (Chiheisen, 1984); Bjelogorično stablo (Rakuyoju, 1987).