SENZITOMETRIJA

traži dalje ...

SENZITOMETRIJA, znanstvena disciplina — ispitivanje i određivanje karakteristikâ fotogr. materijalâ. Metode ispitivanja bazirane su na fizikalno-kem. mjerenjima, a primjenjuju se pri ispitivanju fotogr. slojeva u njihovoj proizvodnji i nakon nje u fotogr. procesu i za ispitivanje sâme slike. Određivanje karakteristikâ fotogr. materijalâ senzitometrijskom metodom obuhvaća sljedeće faze: senzitometrijsko osvjetljavanje, senzitometrijsku obradbu, mjerenje gustoće zacrnjenja (densiteta) i konstrukciju krivulje zacrnjenja.

Senzitometrijsko osvjetljavanje fotogr. materijala izvodi se s nizom različitih, ali definiranih ekspozicija u posebnom uređaju — tzv. senzitometru; sastavljen je od izvora svjetla definiranoga spektralnog sastava, kazete za foto-materijal i modulatora ekspozicije. Kako je fotogr. ekspozicija (E) definirana produktom intenziteta osvjetljavanja (I) i vremena osvjetljavanja (t) (E = Ixt), moguće ju je mijenjati promjenom jednog od faktora. S tim u svezi, postoje 2 tipa senzitometra: intenzitetni i vremenski. U intenzitetnomu modulator ekspozicije nalazi se sivi klin, koji je sastavljen iz podloge i sloja različite debljine koja uvjetuje stalan jednoličan porast gustoće zacrnjenja. Zbog različite gustoće zacrnjenja transmisija svjetla kroz klin je različita, pa se na uzorku vrpce dobiva intenzitetna skala ekspozicija, uz konstantno vrijeme osvjetljavanja. U vremenskomu, tokom osvjetljavanja uzorka foto-materijala mijenja se vrijeme, a intenzitet osvjetljavanja je konstantan. Promjenljivo vrijeme postiže se s pomoću sektorskog kotača s otvorima različite veličine, koji rastu geom. progresijom od ruba prema centru kotača. Zbog toga, na uzorku se nakon obradbe dobiva vremenska skala ekspozicija.

Senzitometrijska obradba, kao i kod fotografiranja, obuhvaća i razvijanje, prekidanje razvijanja, fiksiranje te pranje i sušenje foto-materijala. Međutim, uvjeti senzitometrijske obradbe strogo su definirani i konstantni. To se naročito odnosi na razvijanje koje se provodi u svježem razvijaču definirane recepture, konstantne temperature i načina miješanja razvijača.

Nakon senzitometrijskog osvjetljavanja i obradbe na uzorku foto-materijala dobiva se kopija klina, odn. niz različitih gustoća zacrnjenja ili obojenja. Dobivene gustoće mjerimo densitometrom (→ densitet). Dobivene gustoće zacrnjenja (D) ili obojenja prikazuju se u ovisnosti o ekspozicijama na logaritamskoj tablici (log E). Na taj se način dobiva → karakteristična krivulja, kojoj oblik i položaj u koordinatnom sustavu ovise o tipu foto-materijala u uvjetima senzitometrijskog ispitivanja. Iz karakteristične se krivulje određuju karakteristike foto-materijala: gustoća zacrnjenja, gradacija, raspon ekspozicije i opća osjetljivost. Karakteristične gustoće zacrnjenja — Dm, Dmin i Dmax — određuju se izravno iz karakteristike krivulje.

Gradacija je karakteristika foto-materijala koja opisuje promjenu gustoće zacrnjenja u odnosu na promjenu ekspozicije, a definira se gradijentom karakteristične krivulje. Iz toga izlazi da je vrijednost gradijenta najveća i konstantna u pravčastom dijelu krivulje, i ta se vrijednost definira kao gama. Ta se veličina određuje s pomoću kuta a, onoga kojega pravčasti dio krivulje zatvara s osi apscise. S obzirom na veličinu kuta a razlikujemo 3 osnovna tipa gradacije: ako je kut a = 45°, onda je y manja od 1, i u tom slučaju govorimo o foto-materijalu mekane gradacije; ako je kut a = 45°, onda je y = 1, i u tom slučaju govorimo o foto-materijalu normalne gradacije; ako je kut veći od 45°, onda je y 1, i u tom slučaju govorimo o foto-materijalu tvrde gradacije. Osim s pomoću y, gradacija se označuje još i srednjim gradijentom i indeksom kontrasta (Kodak). Gradacija, kao i svaka karakteristika foto-materijala, ovisi o tipu foto-sloja i o uvjetima senzitometrijskog ispitivanja. Izrazito je ovisna o vremenu razvijanja. Ovisnost gradacije o vremenu razvijanja prikazuje se krivuljom gama (y -t), a vrijeme razvijanja iskazuje u minutama (t/min). Iz ove se krivulje određuje vrijeme razvijanja za dobivanja propisane vrijednosti game (y) (proizvođač foto-materijala za svaki tip propisuje uvjete obradbe i optimalnu vrijednost).

Raspon ekspozicije 10 log E jest najidealniji kad obuhvaća ekspozicije koje odgovaraju pravčastom dijelu krivulje. Međutim, češće se govori o korisnom rasponu ekspozicijâ log Ek, koji osim pravčastog obuhvaća i ekspozicije iz podnožja krivulje. Na taj se način bolje iskorištava visoka opća osjetljivost negativ-vrpca koje se eksponiraju manjim ekspozicijama. Manji pad kontrasta u sjenama, koji nastaje zbog toga, kompenzira se u pozitivu (koji je za to prilagođen).

Opća osjetljivost foto-materijala karakteristika je koja daje podatke za njegovu ekspoziciju. Ova karakteristika se može odrediti iz karakteristične krivulje, budući da foto-materijali različito reagiraju na iste ekspozicije, dajući uz iste uvjete obradbe različite gustoće zacrnjenja; kao kriterij za određivanje opće osjetljivosti najčešće se uzima prvo vidljivo zacrnjenje DI dobiveno kritičnom minimalnom ekspozicijom. Također, za visoko osjetljive foto-materijale — negative razrađeni su različiti sustavi osjetljivosti (najpoznatiji su DIN i ASA). Sustav osjetljivosti DIN (akr. od Deutsche Industrie Normen) bazira se na određivanju minimalne kritične ekspozicije, s kojom se na vrpci dobiva prvo vidljivo zacrnjenje DI prema kriteriju

DI = Dm + 0,1 (Dm = gustoća mrene)

Za određivanje opće osjetljivosti po sustavu DIN nakon osvjetljavanja uzorka u DIN-ovom senzito-metru sa stepenastim sivim klinom konstante D = 0,10 i propisane obradbe, na uzorku se mjeri gustoća mrene Dm i prvo vidljivo zacrnjenje DI. Na stepenici uzorka, na kojoj je izmjereno prvo vidljivo zacrnjenje, očita se broj koji označuje gustoću zacrnjenja pripadajuće stepenice DIN-ovog klina. Taj se broj pretvori u cijeli broj i on označuje vrijednost osjetljivosti. Tako, npr., ako je prvo vidljivo zacrnjenje izmjereno na stepenici DIN-ovog klina koja ima gustoću Z, 1, onda kažemo da je foto-materijal osjetljiv 21 DIN. Po ovom sustavu osjetljivosti najčešće su označeni foto-materijali primijenjeni u nas i u Evropi. U Americi je uobičajeno označavanje osjetljivosti po sustavu ASA (akr. od American Standard Association). Ovaj sustav je baziran na određivanju karakteristične krivulje i njenih gradijenata. Od ostalih sustava, u SSSR-u opća osjetljivost se određuje po sustavu TOST.

Senzitometrijskim ispitivanjem određuje se i spektralna osjetljivost — karakteristika foto-materijala kojom je određena njegova osjetljivost na pojedine boje svjetla. Ova karakteristika se izražava krivuljom spektralne osjetljivosti. Poznavanje spektralne osjetljivosti foto-materijala omogućuje njegovu ispravnu primjenu i zaštitnu rasvjetu u tamnoj komori. Određuje se spektrografom ili spektrosenzitometrom. U jednom i drugom uređaju uzorak foto-materijala osvjetljuje se kroz sivi klin valnim duljinama vidljivog svjetla (istodobno spektrograf ili, pojedinačnim valnim duljinama, spektrosenzitometar). Izvor je svjetla u takvim uređajima baždarena žarulja (umjetno svjetlo) i žarulja uz definirani filtar koji daje imitaciju dnevnog svjetla. Nakon osvjetljavanja uzorak se senzitometrijski obrađuje, i iz dobivenog spektro grama — nakon mjerenja densiteta — konstruira se krivulja spektralne osjetljivosti koja predstavlja graf. prikaz ovisnosti gustoće zacrnjenja (D) ili relativne spektralne osjetljivosti o valnim duljinama svjetla (R).

Prema tipu spektralne osjetljivosti fotogr. materijali mogu biti nesenzibilizirani, ortokromatski i pankromatski senzibilizirani. Nesenzibilizirani foto-materijali su osjetljivi samo na ljubičasto-plavo svjetlo do valnih duljina cca 500 mm. Ta osjetljivost potječe od sâmog zrna srebro-halogenida (vlastita osjetljivost), i ona se prikazuje spektralnom krivuljom. Ortokromatski foto-materijali su, osim na ljubičasto-plavo, osjetljivi i na zeleno svjetlo do valnih duljina cca 2500 mm. Takva se osjetljivost postiže dodavanjem posebnog ortokromatskog senzibilizatora. Pankromatski foto-materijal osjetljiv je na sve valne duljine vidljivog svjetla do cca 700 mm. Takva se osjetljivost postiže dodatkom specijalnoga pankromatskog senzibilizatora.

Zrno srebro-halogenida fotogr. procesima prelazi u zrno srebra, što uvjetuje pojavu zrnatosti na gotovoj slici. Ta pojava uzrokovana je sâmim slojem i razvijanjem, a mjeri se mikrodensitometrom, koji registrira promjenu u gustoći zacrnjenja sâmih zrna i međuprostora. Zrnatost se određuje različitim metodama (uključujući uvijek mikro-densitometrijska mjerenja), kojima se dobiva broj i veličina zrna srebra.

Povećavanjem negativa na pozitiv-filmu ili foto-papiru dobiva se pozitiv koji nema homogenu strukturu. Takva »nemirna« slika osobito se zapaža na plohama manjih gustoća zacrnjenja, a nazivamo je zrnanjem. Zrnatost i zrnanje su značajke koje se u novije vrijeme posebno proučavaju radi dobivanja što kvalitetnije slike projicirane optičkim ili elektroničkim sistemima.

Sposobnost razdvajanja je karakteristika koja daje podatke o mogućnosti reprodukcije finih detalja snimljenog objekta. Određuje se najmanjim razmakom 2 sitna detalja (obično 2 linije) koji se dobivaju snimanjem specijalnih test-objekata uz različite ekspozicije i razvijanja. To se mjerenje vizualno obavlja pod velikim povećanjem, pa su i rezultati mjerenja subjektivni. Sposobnost razdvajanja je ovisna o sâmom foto-sloju, o uvjetima ekspozicije i obradbe, a posebno o gradaciji i zrnatosti. Kod onih materijala gdje se slika izrazito povećava (film. vrpca, graf. film, a osobito mikrofilm) obično je veća od 150 linija po mm.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

SENZITOMETRIJA. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/4703>.