SCHNEIDER, Romy

SCHNEIDER, Romy (pr. ime Rosemarie Magdalena Albach), franc. glumica austrijsko-njem. podrijetla (Beč, 23. IX 1938 — Pariz, 29. V 1982). Kći glumaca: → Magde Sch. i W. Albacha-Rettyja. Željela je studirati slikarstvo, ali je uz majčinu pomoć 1953. zaigrala na filmu. Veliku popularnost stječe naslovnom ulogom (u tipu → nimfete) u seriji filmova o austroug. carici Elizabeti: Sissi (1955), Sissi — mlada carica (1956) i Sissi — caričine sudbonosne godine (1957) E. Marischke; isti lik mnogo zrelije interpretira u Ludwigu (1973) L. Viscontija. Od 1958 (Christine P. Gasparda-Huita) počinje snimati u Francuskoj. Tada otpočinje vezu sa A. Delonom koja joj pribavlja velik publicitet, ali je značajna i za njeno glum. sazrijevanje, jer je na Delonov nagovor angažira Visconti (što označuje i pomak prema tipu suvremene žene); u njegovoj režiji glumi i u kazalištu (Šteta što je bludnica J. Forda). Međunar. ugled stječe ulogom supruge koja nevjernom suprugu počinje naplaćivati »bračne dužnosti« u Viscontijevoj epizodi omnibusa Boccaccio ’70 (1962), a potvrđuje likom izopačene štićenice odvjetnika u Procesu (1962) O. Wellesa. Ulogom bečke studentice u koju se zaljubljuje svećenik u Kardinalu (1963) O. Premingera otpočinje i am. karijeru. Poslije udaje za njem. redatelja H. Meyena kraće se vrijeme povlači, a od 1968. ponovno nastupa u Francuskoj (Ubojstvo u bazenu, 1968, J. Deraya, uz Delona). Izvanredan uspjeh ostvaruje ulogom ljubavnice M. Piccolija u Sitnicama koje čine život (1969) C. Sauteta, s kojim najčešće radi, te postaje jedna od najpopularnijih franc. glumica 70-ih godina (ujedno i najuspješnija strankinja u franc. kinematografiji). Privlačna, prigušene senzualnosti, dirljiva u prizorima iskrene osjećajnosti, tumači likove na granici tipova → mondenke (i s dimenzijom ekshibicionizma) i → dobre prijateljice u dramama i melodramama, s naglaskom na životnom gubitništvu. Osobito se istaknula kao neuspjela glumica prinuđena da snima porno-filmove u Važno je voljeti (A. Zuławski, 1974), za što osvaja César (prvi uopće), kao žrtva nacizma u Staroj puški (R. Enrico, 1975), kao žrtva II svj. rata u Njemačkoj u Grupnom portretu s damom (A. Petrović, 1977), za što je nagrađena sav. nagradom za film SR Njemačke, i kao emancipirana i naizgled zadovoljna žena, koja ipak ne može zaboraviti bivšeg supruga u Sasvim običnoj priči (C. Sautet, 1978), za što ponovno prima César. Igrala je u 61 filmu (od toga 1 televizijski, a 1 nedovršeni). Na vrhuncu karijere umire od bolesti, ali i posljedicâ nesređenog života, prenapornog rada i osobnih tragedija (samoubojstvo H. Meyena, tragična smrt sina), pa je često navode kao noviji primjer »naličja filmske slave«.

Ostale važnije uloge: Vatromet (K. Hoffmann, 1954); Monpti (H. Käutner, 1958); Djevojke u uniformi (G. von Radvanyi, 1958); Polunježni (R. Thiele, 1959); Katia (R. Siodmak, 1959); Bitka na otoku (A. Cavalier, 1962); Pobjednici (C. Formen, 1963); Što je novo, mačkice? (C. Donner, 1965); Priča o Eddieju Chapmanu (T. Young, 1966); Ljeto, 10,30 uvečer (J. Dassin, 1966); Max i lopovi (C. Sautet, 1970); Bloomfield (R. Harris, 1971); Umorstvo Trockoga (J. Losey, 1972); César i Rosalie (C. Sautet, 1972); Vlak (P. Granier-Deferre, 1971); Pobješnjela ovca (M. Deville, 1973); Ljubav na kiši (J.-C. Brialy, 1974); Pakleni trio (F. Girod, 1974); Nevini ljudi prljavih ruku (C. Chabrol, 1975); Žena na prozoru (P. Granier-Deferre, 1976); Djevojka Mado (C. Sautet, 1976); Sjaj žene (Costa-Gavras, 1979); Krvne veze (T. Young, 1979); Direktan prijenos smrti (B. Tavernier, 1979); Bankarica (F. Girod, 1980); Ne puštaj s očiju! (C. Miller, 1981); Dva lica jedne žene (D. Risi, 1981); Šetačica iz Sans-Soucija/Prolaznica iz ulice Sans-Souci (J. Rouffio, 1982).

LIT.: G. von Vaszary, Romy, Hamburg/Gütersloh 1958; C. Hermany-Vieille, Romy, Paris 1986, R. Seydel, Ich, Romy, s. 1. 1988.