LZMK

Filmska enciklopedija

SCENA Filmska traka traži dalje ...

SCENA. 1. Recepcijski, scena je dio film. djela, film. segment, sklop (→ montaža) u kojem se promatrački razmjerno neprekidno prati tok određenog → prizora, a da pri tome taj dio ima dovoljnu funkcionalnu samostalnost i izdvojenost u sklopu datog toka izlaganja. — 2. Proizvodno, scenom se smatra onaj dio → knjige snimanja (odn. → scenarija) u kojem se neprekidno prati radnja što se odvija unutar istog ambijenta (tzv. objekta), a s promatračkih stajališta (odn. položaja kamere) smještenih unutar njega.

Ključne karakteristike (1.) Scenu obilježava netremično promatračko praćenje prizornog odvijanja. Netremičnost promatranja jest samorazumljiva kad je u pitanju scena u jednom → kadru, ali kad se određeni prizor prati u više kadrova, montažno (tj. uz skokovitu promjenu → točke promatranja), tada stvaranje dojma neprekidnog promatranja prizornog toka postaje složenim zadatkom. On se rješava tzv. kontinuiranom montažom, uz poštivanje pravila kontinuiteta (→ kontinuitet, filmski; montaža; sekretar režije).

S., međutim, trpi i mjestimična propuštanja da se promatrački prate dijelovi onog zbivanja koje je u središtu pažnje, koje se inače neprekidno prati. Takva ispuštanja, tj. → elipse, drže se unutarscenskima ako su mala i ako su ispušteni dijelovi zbivanja dobro poznati i predvidivi (zalihosni, redundantni), tj. bez osobite informacijske vrijednosti, te se njihovim ispuštanjem ne narušava dojam da se »vidjelo sve« od važnih zbivanja. Takva ispuštanja nazivaju se operativnom elipsom (ili rutinskom). Ako su ispuštanja naglašenija, ali se još uvijek može rekonstruirati prizorni i promatrački kontinuitet, scena će se doživljavati stiliziranom (isprekidana toka /→ stilizacija/).

Premda je nužna karakteristika scene, neprekidno promatranje prizornog toka nije dovoljno da bi odredilo scenu kao razgraničeni dio filma. Zamislivo je netremično praćenje cijelog toka zbivanja, a da se pri takvu praćenju ipak razlučuju scene; drugim riječima, i prijelazi sa scene na scenu mogu ispunjavati uvjete kontinuiteta, tj. netremičnog promatranja. Da bi se dio filma u kojem se netremično promatra prizorno odvijanje smatrao scenom, on mora imati dovoljnu izlagačku zaokruženost i funkcionalnu posebnost u izlagačkom toku filma. U sceni se, tipično, uobličuje promatrački interes za informacije koje nam pruža sâmo prizorno odvijanje; stoga se prizor neprekidno prati kako se ne bi propustilo koju važnu situacijsku informaciju. Upravo su, dakle, prizorne karakteristike one koje daju funkcionalnu samostalnost sceni. Utoliko scenu, u većini slučajeva, određuje prvo, zaokruženo djelovanje likova (dovršene radnje, cjelovite komunikacijske situacije), i to najčešće ono djelovanje koje je fabulistički obilježeno (problemsko-rješavačko), i, drugo, scenu još određuje i priroda ambijenta u kojem se djelovanje odvija, jer on često bitno uvjetuje djelovanje.

Uobičajeno je da se funkcionalnu samostalnost scene naglašava što jasnijim razgraničavanjem od susjednih cjelina uz pomoć složenih metanarativnih postupaka (→ naracija). Npr., razgraničenje se izvodi kontrastnim prijelazom u rezu, protežnim → montažnim sponama (tzv. filmskom interpunkcijom), muz. obilježavanjem mjesta prijelaza, a zaokruženost se scene nastoji istaknuti posebnim, tipskim obilježavanjem početka i završavanja scene (npr. informativnim općim planom, karakterizirajućim detaljem, stilskim otklonom od dotadašnjeg sistema praćenja — udaljavanjem od cjeline zbivanja ili skretanjem na nebitni, a poantirajući detalj i sl.). Pažljivo razgraničenje jedne scene od prethodne i naknadne navodi gledaoca da uoči njenu podrazumijevanu značenjsku cjelovitost i funkcionalnu posebnost, čak i onda kad tok zbivanja u prizoru nema neku strukturnu zaokruženost, niti se informacije koje se pružaju smatraju sâme po sebi posebno važnima. Naglašeni postupci razdvajanja scenâ toliko su važni da se S. ponekad definira kao dio filma koji je razdvojen od ostalih dijelova naglašenim elipsama i stilizacijskim postupcima.

Funkcijski kontekst u sklopu kojega se S. tipično javlja jest naracija, pa se zato scenu obično drži osnovnom narativnom izlagačkom sastavnicom, najmanjom narativnom cjelinom. Međutim, S. se može javljati u sklopu asocijacijskih montažnih sklopova (npr. u tzv. montažnoj sekvenci), odn. u sklopu raspravljački organiziranih izlaganja (kao, npr., rekonstrukcija prizora koji služe kao ilustracija predavanja). No, i u tim se slučajevima S. doživljava kao narativna cjelina.

(2.) U proizvodnji, osobito u knjizi snimanja i pri snimanju filma, S. se uže određuje nego u recepciji. Scenom se, doduše, i nadalje drži onaj dio scenarija, odn. knjige snimanja (i sâmog snimanja) u kojem se neprekidno prati kontinuirano prizorno odvijanje, ali su kriteriji razdvajanja scenâ uži. Scenu ovdje uvjetuje, prvo — identitet ambijenta u kojem se odvija promatrano zbivanje, te drugo (što ima i prvenstvo) — ambijent u kojem se nalazi točka promatranja (kamera). Ako se ta 2 ambijenta ne podudaraju, tj. ne snima se iz točki promatranja što se nalaze unutar objekta u kojem se odvija promatrano zbivanje, već se snima izvana (iz drugog objekta), tada scenu određuje taj drugi — objekt iz kojeg se snima (iz kojeg se promatra), a ne onaj objekt koji se promatra. Zato se svako prebacivanje točke promatranja (kamere) iz jednog ambijenta u drugi (iz jednog objekta u drugi) tretira kao promjena scene i posebno se obilježava u knjizi snimanja. Tako se obilježava bez obzira na to koliko se često i naizmjenično mijenja ambijent iz kojeg se promatra (npr. u → paralelnoj montaži), a i bez obzira na to što premještanje u drugi ambijent može biti kratko i privremeno, od jednog kadra (u kadru otklona, tzv. međukadru, a i u kratkim → insertima). Također, kontinuirano premještanje točke promatranja (kamere) iz jednog ambijenta u drugi drži se jednom scenom, kako to biva pri praćenju kretanja likova ili pri stilizacijskom odmaku od središnje radnje, ili stilizacijskom bliženju (tzv. prateća, odn. udaljavajuća ili približavajuća vožnja).

Razlog za ovakvo određivanje scene u proizvodnji, čini se, da je prvo u općem spoznajnom iskustvu, jer izgleda da je spoznajno važno da li se promatrački nalazimo u istom prostoru s onim što promatramo ili smo od toga prostorno odijeljeni — budući da o tome ovise i dalje mogućnosti razgledanja prizora, a, u životu, i mogućnosti da interveniramo u prizorna zbivanja. Drugo, svako seljenje kamere iz jednog objekta u drugi najčešće povlači »prepravku« cijelog sistema snimanja (preinaku studijskog dekora, globalnu promjenu rasvjete, upotrebu drugačijih snim. pomagala, posebne organizacijske zahvate na lokaciji, i sl.), pa je od prilične važnosti da svaka takva promjena bude jasno naznačena u fazi planiranja filma.

Budući da je pripremanje scene operativno jedan od najvažnijih poslova u realizaciji filma, to je njeno izdvajanje i precizno opisivanje u knjizi snimanja jako važno. Na tom se temelju izrađuju razradba knjige snimanja i operativni plan snimanja (→ proizvodnja, filmska). Scenu se u scenariju i/ ili u knjizi snimanja obilježava njenim rednim brojem (tipično rimskim brojkama), nazivom ambijenta u kojem se nalazi točka promatranja (npr. ulica, trg, kuhinja), oznakom da li se snima u zatvorenom (interijeru, akr. INT) ili na otvorenom prostoru (eksterijeru, akr. EXT), oznakom o kojem se dobu dana radi (npr. JUTRO, DAN, NOĆ) i, eventualno, ako je to važno u sklopu filma, specifikacijom godišnjeg doba i oznakom meteorološkog stanja (npr. LJETO, JESEN, odn. KIŠA, SNIJEG, MAGLA, i sl.); sve se oznake scene obično pišu velikim slovima. U knjizi snimanja nastoji se svaku scenu pisati tako da počne na izdvojenoj stranici, i samo na jednoj stranici lista, kako bi se olakšao posao razradbe knjige snimanja i vođenja skripta.

Vrste scena. Scena može biti u jednom → kadru i tada se o njoj govori kao o → kadar-sceni; međutim, scena se češće javlja u više kadrova, pa se takav oblik scene posebno ne imenuje (ili, ako se baš mora, govori se o montažnoj sceni). Scene mogu biti jednostavne, tj. one koje nisu sastavljene od manjih scena, a mogu biti i složene, tj. one koje su jasno sastavljene od manjih cjelina, što se mogu držati samostalnim, obilježenim, jednostavnim scenama (najčešće vezanima uz premještanje radnje iz jednog ambijenta u drugi) — pod uvjetom da su te manje scene međusobno povezane montažnim kontinuitetom, neprekinutim promatranjem. Tipično, međutim, više se cjeline (u koje se S. uklapa u narativnom filmu) nazivaju → sekvencama; složena scena obično je i sekvenca. Po duljini trajanja i količini informacija koje pružaju o prizornom odvijanju, scene mogu biti kratke ili naznačene, a mogu biti duge ili razrađene. Kratke, tek naznačene scene češće su u jednom kadru, dok su razrađene obično složeno raskadrirane. Kad je, međutim, složena scena u jednom kadru, a kratka u više kadrova, tada se takvo rješenje scene tipično drži stiliziranim. Stiliziranima ili stilski obilježenima nazivaju se one scene koje odstupaju od uobičajenog načina konstruiranja scene, dok se neobilježene scene ne imenuju posebno, ili se, zbog kontrasta sa stiliziranima, nazivaju normalnima.

Kako narativnu funkciju scene ponekad bitno određuje tip prizorne situacije koju se prati, a zbivanje često uvjetuje i olakšava njenu identifikaciju, to se scene najčešće razvrstavaju prema tzv. sadržajnom ili dramaturškom kriteriju. Tako, prema tipu zbivanja (a on uvjetuje tip montažnih rješenja, posebne principe kontinuiteta na koje se mora paziti) mogu se razlikovati: akcione scene, tj. one u kojima se u prvom redu prati dinamično problemsko-rješavačko zbivanje; dijaloške scene, u kojima se u prvom redu prate dijalozi; perceptivne scene, u kojima se prate u prvom redu radnje percepcije (gledanje i/ili slušanje nečega); deskriptivne scene, tj. one u kojima se opisuje pretežno statična situacija, pejzaž, neki zatvoreni ambijent, ili pak neki predmet (→ opis, filmski). Prema značenju zbivanja koje se u sceni prati, scene se znadu označavati kao: ljubavne scene, scene nasilja, scene dvoboja i sl., premda se tako imenuju samo one scene koje se tipski ponavljaju u nizu filmova (te čine svojevrsne motive) (→ dramaturgija; kadar-sekvenca; narativni stilovi; priča, filmska; planovi; tablo)

H. Tć.


Citiranje:
SCENA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 26.10.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=4620>.

kratice i simboli