LZMK

Filmska enciklopedija

RISI, Dino Filmska traka traži dalje ...

RISI, Dino, tal. filmski i tv-redatelj i scenarist (Milano, 23. XII 1917). Diplomirao medicinu u Milanu, specijalizirao psihijatriju. Zarana privučen filmom, asistira M. Soldatiju (Mali staromodni svijet, 1940) te A. Lattuadi (Giacomo idealist, 1942), koji mentorskim poticajima na njega presudno utječe. Usavršivši film. izobrazbu na tečaju J. Feydera u Ženevi, napušta bolničku praksu i djeluje kao film. kritičar u više časopisa. Od 1945. režira kratkometr. filmove (ukupno 21) pod utjecajem neorealizma; za drugi po redu, Barboni (1946), nagrađen je na festivalu u Veneciji. God. 1949. režira i 2 dugometr. znanstvena filma: Serum istine (Il siero della verità) i Spiritistička seansa (Seduta spiritica). Njegov prvi cjelovečernji igr. film Praznici s gangsterom (Vacanze col gangster, 1952) priča je o djeci koja izbavljaju iz zatvora opasnog kriminalca i razotkrivaju njegovu pravu narav. Nastavljač tradicije profitabilnog modela populističke komedije (Kruh, ljubav i... — Pane, amore e..., 1955), od druge polovice 50-ih godina nameće se kao promotor podžanra commedia all'italiana nizom mladenačkih komedija (Siromašni, ali lijepi — Poveri ma belli, 1957 /komerc. uspjehom spašava od bankrota tradic. proizvodnu kuću Titanus/; Lijepe, ali siromašne — Belle ma povere, 1957; Venecija, mjesečina i ti — Venezia, la luna e tu, 1958); za njih odabire mlade glumce urbaniziranijih odlika (M. Allasio, M. Arena, R. Salvatori), a pričama predočuje bezazlene komplikacije podobne za frenetične farse i zagovaranje neodoljiva optimizma u razdoblju ekon. prosperiteta poratne Italije. Od Udovca (Il vedovo, 1959), crne komedije sa A. Sordijem, otpočinje redovnu suradnju s vodećim tal. komičarima, posebno sa V. Gassmanom koji u 15 filmova (1959-79) postaje redateljev alter ego i utjelovljuje nezadovoljne, sardoničke i usamljene pesimiste, postavši tako simbol Risijeva subverzivnog otklona od modernizirane commedije brillante ili obnove Goldonijevih komičkih prototipova. U tom razdoblju surađuje još sa U. Tognazzijem i N. Manfredijem, a posebno se ističu filmovi Težak je život (Una vita difficile, 1961), Opasne krivine (Il sorpasso, 1962), Čudovišta (I mostri, 1963) i Gaučo (Il gaucho, 1964). Risijeva specijalnost tada postaju bizarne kratke priče-fragmenti u okviru istog filma (začetak u Čudovištima), gdje pojedini glumac tumači i desetak različitih uloga: npr. Vidim golo (Vedo nudo, 1969) s Manfredijem u 7 likova te Ludi seks (Sessomatto, 1973) sa G. Gianninijem u 9 i L. Antonelli u 8 likova. Status i produktivnost održava odabirom lascivnih motiva i vještim korištenjem erotskih potencijala L. Antonelli, A. Belli i O. Muti, ali i morbidno-ciničkim zapažanjima o gubljenju identiteta i hipokriziji bogatih, seksualnim frustracijama i pervertiranosti: Ugrizi pa bježi (Mordi e fuggi, 1973), Miris žene (Profumo di donna, 1974), Karijera jedne sobarice (Telefoni bianchi, 1976), Biskupova spavaća soba (La stanza del vescovo, 1977), Prva ljubav (Primo amore, 1978), Dragi tata (Caro papà, 1979) i Dva lica jedne žene (Caro fantasma, 1981). Za uspjeh njegovih filmova vrlo su zaslužni i (ko)scenaristi s kojima radi: P. Festa Campanile, M. Franciosa, B. Zapponi, E. Scola, Age, Scarpelli, L. Benvenuti, P. De Bernardi i dr. Do 1988. režirao je 46 filmova te sudjelovao u 6 omnibusa ili kolektivnih režija. Radi i za televiziju (npr. tv-serija I život teče dalje — ... e la vita continua).

Njegov brat Nelo Risi i sin Marco Risi također su film. redatelji i scenaristi.

Ostali važniji filmovi: Ljubav u gradu (epizoda u omnibusu, 1953); U znaku Venere (Il segno di Venere, 1955); Baka Sabella (La nonna Sabella, 1957); Siromašni milijunaši (Poveri milionari, 1959); Ljubav u Rimu (Un amore a Roma, 1960); Marš na Rim (La marcia su Roma, 1962); Zavodnice (epizoda u omnibusu, 1965); Vikend na talijanski način (L'ombrellone, 1965); Operacija San Gennaro (Operazione San Gennaro, 1966); Avanture četrdesetgodišnjaka (Il tigre, 1967); Prorok (Il profeta, 1968); Muči me, ali me voli (Straziami ma di baci saziami, 1968); Svećenikova žena (La moglie del prete, 1970); U ime talijanskog naroda (In nome del popolo italiano, 1972); Izgubljena duša (Anima persa, 1977); Nova čudovišta (I nuovi mostri, 1977, sa M. Monicellijem i E. Scolom); Zavodnici nedjeljom (epizoda u međunar. omnibusu, 1980); Fotogeničan sam (Sono fotogenico, 1980); Seks, rado! (Sesso e volentieri, 1982); Dobri kralj Dagobert (Dagobert/Le bon roi Dagobert, 1984, koprodukcija s Francuskom).

LIT.: A. Vigano, Dino Risi, Milano 1977; C. Bellumori (filmografija G. Laura), Dino Risi, Roma 1981.

Al. Pa.


Citiranje:
RISI, Dino. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 30.6.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=4419>.

kratice i simboli