RETROSPEKCIJA

traži dalje ...

RETROSPEKCIJA, u filmu prikaz prethodne faze zbivanja, najčešće »vraćanje u prošlost junaka«. Može predstavljati subjektivno viđenje prošlosti ili sjećanje nekog od likova, a može biti dana na takav način da djeluje kao objektivna činjenica — bez obzira što je naznačeno da se radi o sjećanju. Ako je riječ o subjektivnom viđenju prošlosti, ona se doživljuje onako kako je se lik prisjeća. Uzročno-posljedični redoslijed događanja rijetko se poštuje, a na subjektivnost često upozoravaju stiliziranija i većinom konvencionalizirana izražajna sredstva (usporeno kretanje, neobični položaji kamere i kutovi snimanja, osvjetljenje, filtri, dekomponirani kadrovi itd.). Ponekad sjećanje nije vezano za određeni lik, kao u filmu A. Resnaisa »Prošle godine u Marienbadu« (1961) gdje se prošlost, sadašnjost i budućnost isprepliću sve dok razlika u vremenu ne postane beznačajna — poput prizorâ u snovima.

Kad se prošlost objektivno prikazuje, tada obično govorimo o flashbacku; iako je on najčešće vezan uz neki lik i predstavlja njegovo sjećanje, u formalnoj strukturi karakterizira ga impersonalnost. Sve donedavno, u većini filmova, na flashback se — kao i na san — upozoravalo tako što bi se kadar zamaglio ili pretopio u dr. sliku, a vrlo često bi ga lik riječima nagovijestio. Za razliku od subjektivne retrospekcije, flashback više poštuje narativnu i vremensku logiku unutar sekvence; prošlost se odvija kronološki, u skladu s ostalim zbivanjima, pri čemu se kamera pojavljuje kao sveznajući pripovjedač. Flashback obično prikazuje neprekinut niz zbivanja koja stvaraju iluziju realnog vremena, a ukoliko dulje traje, gledatelj zaboravlja da se radi o prošlosti. Ponekad se gotovo čitav film sastoji od flashbacka, npr. »Zločin gospodina Langea« (1936) J. Renoira i »Dvostruka obmana« (1944) B. Wildera, gdje se sadašnjost »pojavljuje« samo na početku i na kraju filma. U »Petrijinom vencu« (1980) S. Karanovića, Petrijin život prikazan je kroz njena sjećanja uokvirena sekvencama u kojima se pojavljuju ona i fotografije iz njene mladosti. Flashback može biti i vrlo kratak, kao u filmu A. Resnaisa »Hirošima, ljubavi moja« (1959), gdje se prošlost javlja u obliku fragmenata sjećanja koji traju samo nekoliko sekundi i pojavljuju se iznenada, bez prethodnog upozorenja, u trenucima kad izvjestan detalj u sadašnjosti potakne sjećanja protagonistice o njenoj prošlosti.

Flashback, iako prikazan kao objektivna činjenica, može na kraju djelovati subjektivno. To se dešava kad je u neskladu s narativnim sadržajem filma, kao u »Građaninu Kaneu« (1941) O. Wellesa, gdje nekoliko likova daje verzije različitih epizoda Kaneova života; iako svaki flashback sâm za sebe djeluje kao objektivan, gledatelj zna da oni predstavljaju subjektivne osjećaje vezane uz protagonista. U »Rašomonu« (1950) A. Kurosawe retrospekcije potječu iz priča nekoliko likova koji se podsjećaju istog događaja. Prisjećanja, sanjarenja i tok svijesti junaka u filmu »Osam i pol« (1963) F. Fellinija obilježeni su izblijedjelim kadrovima u sekvencama retrospekcije koje su s ostalim dijelovima filma povezane direktnim rezom. Na sl. način flashbackovi su uključeni u »Čovjeku iz zalagaonice« (1965) S. Lumeta, gdje preeksponirani kratki kadrovi — ubačeni među kontrastne kadrove — ilustriraju junakovu uznemirenu svijest.

Kao antiteza flashbacku postoji tzv. flashforward kojim se naznačuje budućnost ili vizualiziraju neispunjene želje i fantazije nekog lika. U filmu S. Pollacka »Konje ubijaju, zar ne?« (1969) u flashforwardu se vidi junak na suđenju koje će tek na kraju biti objektivno prikazano. Flashforward se često koristi kao sredstvo za označavanje sna junaka, kao u »Divljim jagodama« (1957) I. Bergmana, gdje protagonist u snu vidi vlastiti sprovod. U »Vučjem dobu« (1968) Bergman (čiji je opus vrlo podoban za proučavanje flashbacka u → oniričkom filmu) koristi flashforward za ekspresionističke označivanje fobičnih halucinacija protagonistâ.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

RETROSPEKCIJA. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/4392>.