LZMK

Filmska enciklopedija

PSIHOLOŠKI FILM Filmska traka traži dalje ...

PSIHOLOŠKI FILM, naziv za svaki igr. film u kojem se tematizira priroda čovjekova psih. života i ponašanja. Budući da su njihovi manifestansi neotuđivi od svakoga film. prikaza čovjeka, gotovo svaki film je unekoliko i psihološki, pa se P. od dr. filmova najčešće distingvira s obzirom na dominaciju psihol. dimenzije, odn. smanjeni naglasak na ostalim konstituantama čovjekove egzistencije — pov., soc., polit., ekon. i dr. Međutim, kad je psihološko uočljivo u filmovima s dr. pretežitim žanrovskim svojstvima, atribut psihološki kod njih se često pridaje osnovnomu žanrovskom nazivu, kako bi se naznačila posebnost takvog filma u odnosu prema žanrovskim stereotipovima; tako, na primjer, vrlo se često spominju ratni psihološki film, socijalno-psihološki film, psihološki vestern, psihološki kriminalistički film i dr.; posljedica je to i uvriježenog mišljenja da u filmu kao mediju kojim se prikazuje »vanjska«, pojavna realnost postoje teškoće u dočaravanju »unutrašnjega«, »duševnoga«, pa se ovakvim atributiranjem filmova dr. žanrova posredno želi ukazati i na njihovu iznimnu pretenziju ili domet.

Budući da se izrazi čovjekova psih. života te konvencije i karakter ponašanja razlikuju u različitim sredinama — zbog posebnosti kulturâ, modusa komuniciranja, socijalno-polit. situacije i dr. — osim naglaska na psihol. dimenziji (kad je ona prepoznatljiva) ne postoje drugi univerzalniji atributi psihol. filma.

Jasnije razaznatljivi su načini — premda često i isprepleteni — s pomoću kojih se psihologijski ocrtavaju čovjekov život i ponašanje. Tako, najprije, psihološko se indiciralo kroz radnju, odnose prema događanjima i odnose među likovima, i to po principu akcije i reakcije (na događaj, tuđe ponašanje); taj način ostao je dominantnim do danas, kao »najefikasniji« u populističkim filmovima, osobito akcionima; često se tumači i kao odraz behaviorističke »neintrospektivne« psihologije. Idući način predstavljao je izraz povjerenja u ekspresivnost glume, u sposobnost glumca da podosta autonomno o ostalim komponentama filma izrazi svoje psih. stanja i dade smisao svojem ponašanju; takav pristup često je rezultirao potiskivanjem ostalih indikatora psihološkoga, »agresivnom glumom« pribavljajući filmu pejorativni atribut »psihologiziranja«. Dalji načini oslanjali su se na širi kontekst radnje filma s pomoću kojega se posrednije zaključuje o duševnim stanjima i razlozima nečijega specifičnog ponašanja ili, pak, na uže filmsku, slikovnu i/ili zvučnu ekspresivnost kao moduse kojima se sugeriraju psihol. značajke (duljinom kadrova, tempom odvijanja radnje, fotogr. stvaranjem »atmosfere«, »raspoloženja« , bojom, intenzitetom i bojom zvukova i sl.).

Pretečom psihol. filma općenito se smatra D. W. Griffith — djelima iz svoje zrele faze, no zamjetljiviji razvoj počinje tek 20-ih godina — u njem. filmovima, osobito struje → Kammerspielfilma (u djelima F. W. Murnaua i G. W. Pabsta), zatim u filmovima V. Sjöströma i M. Stillera, E. von Stroheima, V. I. Pudovkina, T. Kinugase, pa i Ch. Chaplina. O psihol. filmu kao svojevrsnom žanru moguće je govoriti tek u zv. razdoblju, kada se verbalna komponenta sve češće rabi kao efikasni indikator psih. života. Tada neki glumci (većinom i istaknuti kazališni) postaju glasoviti upravo zbog jasnoga, ekspresivnoga ili suptilnog naznačavanja najuže psihol. motiviranosti (posebno francuski — npr. H. Baur, L. Jouvet i P. Fresnay, od njemačkih E. Jannings, od britanskih L. Olivier). Naglasak na psihološkome osobito je istaknut u filmovima franc. → poetskog realizma, potom u am. → crnom filmu (film noiru), a od redatelja pozornost skreću F. Lang, J. Renoir, W. Wyler i H.-G. Clouzot; razrađenija psihol. nadgradnja razlog je nagloga kvalitativnog razvitka nekih žanrova, npr. vesterna te krim. filma (u kojem je čest motiv razlike između »unutrašnjih« stanja i njihova »vanjskog« očitovanja), kasnije i obiteljskog filma. Od temâ najviše se eksploatiraju duševna oboljenja i fobije, vrlo često uz krajnje simplificiranu psihol. eksplikaciju i obradbu, a sve učestalije je — osobito u SAD — psihoanalitičko razrješavanje psihol. problematike (najčešće u najpopularnijoj verziji psihoanaliziranja); psihoanaliza ima kasnije (50-ih godina) utjecaja i na formiranje glumaca iz → Actors' Studija, time i na specifičan »stil« iskazivanja duševnih stanja; utjecaj psihoanalitičke metode počinje se gubiti već oko 1960. Nakon II svj. rata sve istaknutije film. struje prekidaju s klišejima i pretjeranom eksplikativnošću i površnim empirizmom filmova s naglaskom na psihološkome. Tal. neorealizam u prvom planu tematskih interesa ima soc. komponentu pa se čovjekovo ponašanje prikazuje kao rezultat polit. i socijalno-ekon. okolnosti. Tzv. veliki autori iz 50-ih godina, npr. R. Bresson i M. Antonioni, raskidaju sa svakim »psihologizmom« dočaravajući čovjekova duševna stanja i emocije krajnje posredno i izbjegavajući glum. indiciranje, te nastojeći da se ono dočara uz pomoć cjelokupnog konteksta zbivanja i stilskih komponenti. Novost je da se najuže psihološko sve više povezuje s moralnim, »duhovnim« krizama, gubljenjem identiteta te intelektualne i polit. orijentacije, otuđenjem i kolektivnim neurozama urbane civilizacije. Također, već je za kraj 60-ih godina karakteristično prikazivanje psih. života i ponašanja ne kao jednostrano uvjetovanoga, i očitovanoga kroz tek jedan simptom ili znak — u sklopu vrlo složenih transformacija; složenošću psihol. analize likova tada se osobito ističu I. Bergman i L. Visconti.

Posebno granično područje s psihol. filmom predstavlja tzv. → onirički film.

An. Pet.


Citiranje:
PSIHOLOŠKI FILM. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 14.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=4247>.

kratice i simboli