LZMK

Filmska enciklopedija

PROSTOR, FILMSKI Filmska traka traži dalje ...

PROSTOR, FILMSKI, filmskoteorijski, filmološki pojam koji uključuje sve prostorne aspekte filma kao dovršenoga i prikazivanog djela. Najčešće se razlučuju 2 aspekta: projekcijski prostor i prostor filmske slike; premda se njihova svojstva prožimlju, radi preglednosti u izlaganju i zbog djelomične autonomnosti tretmana njihova sadržaja najčešće se razmatraju zasebno.

Projekcijski prostor, kategorija unutar koje se razlučuju: a) gledališni prostor — prostorija, mjesto u kojem se prikazuje film (→ kinematograf; predstava, filmska); b) projekcijski prostor u najužem smislu, tj. ploha — zid, platno, ekran (→ platno, filmsko) — na koju se projicira film; proučavanja prikazivanja filma nekom dr. tehnologijom (s pomoću tv-prijemnika, videa), koju karakteriziraju drugačije odlike prostora na kojem se pojavljuje film. slika, imaju komplementarni karakter.

Prostor filmske slike, kategorija koja podrazumijeva sve prostorne atribute projiciranog filma, odn. cjelokupnu prostornu kakvoću film. slike i film. djela u cjelini; upravo na to se pojam filmski prostor najčešće odnosi.

Najčešća i za utvrđivanje prirode filma najznačajnija su istraživanja (filmološka, komparativno-estetička, filmskoteorijska, psihologijska) što se usredotočuju na prostorna svojstva film. prizora (→ prizor, filmski), a u usporedbi sa svojstvima životnoga prostora, onima što postoje u afilm. opažaju (→ afilmsko). Stoga, već u počecima teorijske misli o filmu razlučuju se svojstva koja film. prostor dijeli sa afilm. iskustvenim prostorom (nazivaju se /termin uveo D. Stojanović/ čimbenicima sličnosti) od onih što ga od njega razlikuju (čimbenici razlikâ).

Tako, s obzirom na čimbenike sličnosti, dio njih je sasvim srodan onima iz (statične) fotografije koja se (kao i film. zapis) zasniva na osjetljivosti → emulzije na svjetlost. Odnosi se to na visoki koeficijent osjetilne sličnosti s vidljivim svijetom bića i predmetâ (→ fotografičnost), što je pretežito posljedica sl. moći primanja i raspoređivanja svjetlosnih stimulusa na emulziji vrpce i mrežnici čovjekova oka. Konkretno, to se opaža u složenoj i bogatoj fakturi film. slike (fotografije) — u bogatstvu nijansi svjetlih i tamnih površina, boja, iluziji dubine i dr.

Drugi dio čimbenika sličnosti očito je uzrokovan specifičnostima film. tehnike, tj. primarno vremenske dimenzije film. snimke, pa se u filmu, kao i u afilm. opažaju prostora, neprekidno i teško razlučivo prožimlju manifestansi vremena i manifestansi prostora, međusobno uvjetujući karakter i svojih užih svojstava (kategorija »prostor — vrijeme«); stoga, film. prostor pojavljuje se kroz dimenziju trajanja, kroz mijenu, pokret, prikaz bićâ u procesu njihova nastajanja i nestajanja kroz vremenski smjer i poredak (→ vrijeme, filmsko). Napokon, prostorni čimbenik sličnosti uočava se (u zv. filmu) i s pomoću zvukova: širenje zv. valova podrazumijeva trodimenzionalan prostor, pa zvukovi u filmu pojačavaju iluziju dubine, »treće dimenzije«.

Kod čimbenika razlikâ također se mogu razlikovati oni što ih film dijeli s fotografijom, pa i slikarstvom, od onih što ih tvore upravo svojstva filma. Tako, s obzirom na prve, usprkos sugestiji treće dimenzije, očevidan je dvodimenzionalni karakter film. slike, jer se trodimenzionalna fiz. realnost »konzervirala« u dvodimenzionalnoj vrpci i (projekcijom) predočila na dvodimenzionalnoj plohi platna; stoga, dojam koji izaziva percipiranje film. prostora jest između dvodimenzionalnoga i trodimenzionalnoga (R. Arnheim). Nadalje, reduciranost dubine može biti vrlo raznolika i neiskustvena (kao posljedica uporabe različitih objektiva /→ objektivi/ i stvaranjem različitih tipova → perspektive). Dvodimenzionalna komponenta film. slike može biti i razlog »definitivnih«, trajnih zaklanjanja pojedinih predmeta u perspektivi: dok u životnom prostoru promatrač može mijenjati svoju → točku promatranja i otkrivati maločas skrivene, zaklonjene predmete i prostore, u filmu (kao i u slikarstvu i fotografiji) vizura može biti stalna, pa stoga stalna može biti i konstelacija među sastavnicama film. prizora, dana »fiksiranom« točkom snimanja. Dalji vrlo značajni čimbenik razlike jest uokvirenost film. prostora (→ okvir) — geom., simetričan, pravokutan i ravnostraničan izrez koji odjeljuje vidljivi prostor u film. slici od pretpostavljivoga a nevidljivog produžetka toga istog prostora u životnom prizoru; dano vidno polje u životnom prizoru nije, naime, omeđeno, a granice vidljivoga i nevidljivoga nisu oštre i geometrične — stalno se i mijenjaju. Nadalje, film. prostor može biti monokromatičan (crno-bijela tehnika), dok je zbiljski prostor polikromatičan; ako je, pak, film u boji, i ona može biti izrazito stilizirana, »artificijelna«. Napokon, životni prostor je perceptivno multimodalan — on se zamjećuje i okusom, opipom, mirisom, dok se filmski zamjećuje samo vidom i sluhom.

Od čimbenika razlikâ koji su uzrokovani specifičnostima film. tehnike — uz mogućnost transformacijâ izgleda životnog prostora raznim meh., optičkim i fototeh. trikovima ili posebnim efektima — najistaknutiji je mogućnost da se prepoznatljivi životni prostori sagledaju skokovito, diskontinuirano, odn. da se → montažom naglo (→ rezom) izmjenjuju točke promatranja istog ambijenta, ili prikazuju očevidno različiti ambijenti.

Sva ta svojstva film. prostora uzrokuju da se realni prostor na filmu svojstven način »derealizira«, pa ga stoga pojedini teoretičari nazivaju i irealnim, imaginarnim, prostorom »nezavisnim o zakonima gravitacije«, »autonomnim u odnosu na zakone orijentacije« i sl.

Ustanovljavanje ovih svojstava film. prostora na deskriptivnoj razini predstavlja polazište za daljnja širenja opsega pojma — osobito iz komparativnoestetičkoga i uže filmskoteorijskog pristupa. Vrlo često svaki od tih pristupa svoje specifične zaključke uzima za gl. definijense pojma.

Tako, učestale su komparacije film. prostora i prostora u slikarskom ili fotogr. djelu. Bitnu razliku čini vremenska dimenzija film. prostora, koji je »procesan«, »dinamičan«. Iako P. zbog okvira ima neosporivo simetrijsku kvalitetu, što se onda očituje i u afinitetu prema srodnim slikovnim svojstvima — lik. kompoziciji ili, općenito, vizualnoj harmoniji ili »ritmu« (svjetla i sjenâ, likova, volumena, bojâ i dr.), ipak je evidentna mogućnost da te uže »likovne« vrijednosti imaju »dinamički« karakter — da se kompozicija snimke i njezine ostale vizualnolik. vrijednosti javljaju u manje statičnom obliku — u procesu mijenâ, nastajanja i nestajanja. Napokon, sâm okvir u filmu nije postojan — vizura je latentno promjenljiva (pomacima kamere), pa i okvir ima dinamički karakter.

Uspoređivanje s kaz. prostorom naročito problematizira pitanja specifičnosti film. prostora. Tako, utvrđuje se, u najbukvalnijemu fiz. smislu kazališni je prostor realan (trodimenzionalan, jednak prostoru gledaoca) a filmski irealan (dvodimenzionalan, različit, stoga, od prostora gledaoca); s obzirom na »sadržaj« i očekivanja u vezi s njime kazališni je prostor konvencionalan, simboličan, artificijelan, dok je filmski realan (zbog kvalitete fotografičnosti prikazani ambijenti, živa bića i predmeti, odnosi među njima i dr. stvaraju dojam apsolutne sličnosti, mimetizma)\ s obzirom na najuže recepcijsku kvalitetu, na položaj gledaoca prema djelu, kaz. gledalac participira u izvedbi jer s izvođačima dijeli isti prostor, dok je filmski prostor »eksterijeran«, »otuđen od gledaoca«, između njega i gledaoca ne postoji spona za moguću »suigru«; s obzirom na viđenje prizora, iako je u oba medija gledalac gledališno u istoj poziciji (na svojemu »mjestu« u dvorani, stalno u istoj fiz. relaciji prema djelu), u filmu se, montažom, sugeriraju različite udaljenosti (planovi) i različiti kutovi viđenja prizora, a on se prikazuje i vremenski-prostorno diskontinuirano.

Konstituante i kvalitete film. prostora reperkutiraju se i na ostala svojstva filma — na razne razine proučavanja filma i film. prakse.

Tako, na temelju onih svojstava film. prostora koja su u vezi s njegovim mimetičkim karakterom, s visokim stupnjem zornosti (što se u odgovarajućoj terminologiji tretira kao skup čimbenika sličnosti, odn. kao posljedica fotografičnosti u najužem smislu), dolazi do spoznaja o filmu kao mediju koji omogućuje visok stupanj identifikabilnosti prikazanih bića (kao »zbiljskih«), da film ima dokumentaristički karakter (→ dokumentarni film) i dokumentacijsku vrijednost, a i da jest — barem na razini svojega »nultog pisma« — »univerzalni jezik«. S druge strane, one »nemimetičke« kvalitete, čimbenici razlikâ, u još većoj mjeri učvršćuju ideje o specifičnosti film. prostora i filma uopće: njima se preobražava fiz. realnost, otežava identifikabilnost, stvaraju efekti začudnosti i, nasuprot dokumentarističko-realist. potencijalu, stvaraju uvjeti za stilizaciju i fantastiku. Potonji potencijali najviše se otkrivaju u mogućnostima fotogr. preobrazbe zbiljskih bića (do neprepoznatljivosti), nemotiviranim skokovitim mijenama vizure (montažom) i u relativizaciji veličinâ, brzinâ, oblikâ i orijentacijskih vrijednosti (montažom, izrezom i raznim objektivima).

Ovaj potencijalni polaritet inače neotuđivo spojenih vrijednosti presudna je odrednica karaktera prikazivanja (→ prikazivanje, filmsko) i njegovih osnovnih tipova (→ prikazivački film; neprikazivački film), kao i najuobičajenijih podjela na realističke i drugačije, npr. stilizirane filmove (→ stilizacija). Taj polaritet je u izravnoj vezi i s pojedinim najistaknutijim film. teorijama: tako, → realistička teorija polazi od fotografičnosti filma u najužem smislu sličnosti s čovjekovom percepcijom, od čimbenika sličnosti, dok → formativna teorija pretežito poseže za čimbenicima razlikâ. Značajke film. prostora uvjetuju i tipove film. retoričnosti: snažan retorički apel može imati zorna, dokumentaristička prezentacija životnih prizora, ali i transformacija zbiljskih prostornih koordinata. Napokon, tretman prostora je i jasno zamjetljiva stilska komponenta svih autora i stilskih formacija u povijesti filma.

Područje specifičnog zanimanja za film. prostor u najužoj je vezi s pragmatikom, operativom snimanja filma. Budući da P. ima svoje specifične vrijednosti, stvaraju se i karakteristični »zakoni«, »pravila«, koji omogućuju da se film. informacija primi, da se uspostavi korelat sa zbiljskim prostorom i da se održi film. kontinuitet zbivanja (→ kontinuitet, filmski; montaža); prvenstveno se to odnosi na tzv. pravce gledanja i kretanja, te na pravila u vezi s → rampom.

Razvitak tretmana prostora u filmu. Osnovna karakteristika jest u kretanju od shvaćanja prostora kakav je bio u dr. vizualnim umjetnostima i medijima prema otkriću upravo film. prostora, a potom prema »razradbama«, insistencijama na specifičnim svojstvima film. prostora (→ narativni stilovi). U prvoj, »pionirskoj« fazi filma nasljeđuju se iskustva fotografije i kazališta: prizor se tretira »statično«, iz jedne perspektive, kontinuirano (nepoznavanje montaže), »frontalno« (kao u kazalištu). Tako, već potkraj XIX st. otkrivajući razne trikove, G. Méliès i G. A. Smith pronalaze načine transformiranja pojavne realnosti, a → D. W. Griffith označuje raskid s frontalnim, kaz. prikazom radnje — otkrivajući vrijednosti promjene vizure na zbivanja. Prožimanje prostornoga s vremenskim, koje dolazi do izražaja već u Griffithovim filmovima (putem montaže), dosiže vrhunac 20-ih godina u raznim strujama franc. → avangarde i posebno u tretmanu ritma kod redateljâ sovj. revolucionarnog filma (→ s. m. ejzenštejn; d. vertov). U tim strujama posebno se istražuju i otkrivaju uže slikovne i uže simboličke (»znakovne«) vrijednosti film. prostora, kod franc. avangardistâ još i stilizacijske (nastavit će ih mnogi eksperimentalisti /→ eksperimentalni film/), a u njem. ekspresionistâ i one »fantastičke«; mnogi redatelji iz 20-ih godina uočavaju ekspresivne mogućnosti prikaza prostora u filmu — ne samo za potrebe »spektakla«, već i u funkciji stvaranja raspoloženja i uobličavanja psihologije likova. U zv. razdoblju naglasak je početno na »podražavateljskim« svojstvima, no ubrzo dolazi do otkrića o ulozi zvuka u dočaravanju prostora, a posebno i do razradbe dubinske mizanscene (→ o. welles; j. renoir; w. wyler). Nakon II svj. rata razvoj je evidentno višesmjeran. Posebno u razdoblju modernoga narativnoga stila (→ narativni stilovi) istražuju se pojedini potencijali i aspekti film. prostora.

LIT.: B. Balaš, Filmska kultura, Beograd 1948; R. Arnhajm, Film kao umetnost, Beograd 1962; M. Marten, Filmski jezik, Beograd 1966; D. Stojanović, Film kao prevazilaženje jezika, Beograd 1975; H. Agel, L'espace cinématographique, Paris 1978; D. Stojanović, Montažni prostor u filmu, Beograd 1978.

An. Pet.


Citiranje:
PROSTOR, FILMSKI. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 23.11.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=4241>.

kratice i simboli