LZMK

Filmska enciklopedija

PRIZOR, FILMSKI Filmska traka traži dalje ...

PRIZOR, FILMSKI, također dijegeza, dijegetski prostor, dijegetsko zbivanje, dramski svijet i scena, općenito onaj dio okoline promatrača koji on može razgledati (tj. perceptivno istraživati); naziva se i perceptivni svijet. On je prikaz životnog prizora s pomoću film. snimke (→ prikazivanje, filmsko; medij, filmski).

Kako je veći dio čovjekova odnosa s okolinom određen promatranjem (percepcijom), za snalaženje u njoj važno je u prvom redu da se razabere njezin neposredan, perceptivno dosegljiv dio — prizor. To ostaje važno i pri razabiranju film. prikazivanja, te se od film. snimke očekuje da omogući razabiranje prizora i njegovih bitnih obilježja. Razabiranje bitnih osobina film. prizora ujedno je i razabiranje epistemološko-komunikacijske važnosti koju ima prikazivanje toga prizora.

Opće osobine filmskog prizora. Bitna obilježja svakog prizora jesu: opažljivost, razgledljivost, multiaspektualnost, multimodalnost, identifikacijska postojanost, predmetna postojanost i identifikabilnost. P. dijeli ta bitna obilježja sa životnim prizorom, ali su ona posebno uvjetovana.

1) Prvo opće bitno obilježje prizora jest njegova opažljivost: prizor je onaj dio okoline koji se može opažati, zamjećivati. To podrazumijeva da se prizor opaža s određenog položaja u okolini, tj. prizorne točke promatranja, da se u određenom trenutku opaža tek njegov dio i određeni njegovi aspekti. Utoliko pojam prizora podrazumijeva pojmove promatranja, promatračkog položaja i promatračke selektivnosti.

2) Prizor nije samo opažljiv već i razgledljiv: obilježen je mogućnošću razgledavanja s različitih promatračkih položaja. Podrazumijeva se, pritom, mogućnost neizmjernog broja tih položaja, a s time u vezi i neizmjerne raznolikosti promatračkih aspekata prizora. Utoliko je P. potencijalno promatrački multiaspektualan. Ali, dok su strane životnog prizora podložne akciono-perceptivnom istraživanju, strane film. prizora fiksirane su snimkom i razgledavaju se koliko tok snimke omogućuje.

3) Također, budući da se prizor može promatrati uz pomoć različitih perceptivnih modaliteta (vidom, sluhom, okusom, opipom, istraživati hvatanjem, kretanjem...), životni prizor je perceptivno multimodalnih aspekata. Njega se u određenom trenutku ne mora promatrati preko svih mogućih perceptivnih modaliteta, ali se pritom uvijek podrazumijeva mogućnost da ga se opaža kroz dr. aspekte, i njih se predodžbeno podrazumijeva; tako je i s film. prizorom. Premda je P. tipično razgledljiv ili samo unimodalno (vizualno — u nij. filmu) ili bimodalno (audiovizualno — u zv. filmu), predodžbeno se podrazumijevaju i dr. modaliteti, i njih se s pomoću audiovizualnih podataka može predodžbeno specificirati.

4) Usprkos tome što se prizor može promatrati pod najrazličitijim uvjetima (aspektualnim i modalnim), podrazumijeva se da on pri tom razgledavanju ostaje isti prizor, da se ne može svesti niti na jedan svoj pojedinačan promatrački aspekt. Drugim riječima, prizor je identifikacijski postojan (perceptivno konstantan), njegov identitet je razmjerno neovisan o pojedinačnomu trenutačnomu promatračkom položaju s kojeg se promatra i o pojedinačnomu promatračkom modalitetu u određenom trenutku promatranja.

5) Identifikacijska postojanost podrazumijeva i predmetnu postojanost. Tako, premda je samo dio prizora u vidnom polju (i uopće u području što ga zahvaća naša percepcija u određenom trenutku), podrazumijeva se da onaj dio prizora što nije u vidnom polju (i ne vidi se s određenog promatračkog položaja) i dalje postoji, na postojan (predvidiv) način. I P. je predmetno postojan: premda je uvijek samo dio njega u vidnom polju (u izrezu kadra), podrazumijeva se da se prizor nastavlja i u izvanvidnom polju (→ off; postojanost percepcije) i da okružuje točku promatranja.

Slušno ili auditivno polje nije ograničeno kao vizualno polje. Prizorni zvukovi (također ambijentalni zvukovi /→ zvuk na filmu/), tj. oni zvukovi koji imaju izvor u prizoru, dopiru iz cijeloga prizornog područja bez obzira koji je dio u vidnom polju. Jedino što ograničava slušno polje jest slušna dostupnost, a ona se često ne poklapa s vidnom. Kako je, međutim, za snalaženje u prizoru važno da li se izvor zvuka nalazi u vidnom polju ili izvan njega, to se i prizorni zvukovi dijele — po izvoru — na zvukove u kadru i na zvukove kojima je izvor izvan vidnog polja, tj. na zvukove izvan kadra (off-zvukove). Opća zv. slika prizora pridonosi izgradnji predodžbe o identitetu prizora, o njegovoj cjelini i o predmetnoj postojanosti prizora i prizornih pojava.

Struktura filmskog prizora. Identifikacijska postojanost prizora podrazumijeva i identifikabilnost prizora: on je u načelu ujedno onaj dio okoline koji se mora identificirati na temelju perceptivnih podataka, u skladu sa životnim identifikacijskim iskustvom, tj. mora mu se utvrditi kategorijska pripadnost i individualnost. Postoje neki tipski aspekti od kojih se sastoji prizor i s pomoću kojih se tipično identificira bilo koji prizor. To su: ambijent, ambijentalno-atmosfersko stanje, likovi, zbivanja i predmeti.

1) Ambijentom nazivamo uglavnom nepokretne aspekte prizora (npr. zemlja, nebo, zgrade, drveće i dr.), odn. njihovu postojanu konfiguraciju (u koju mogu ulaziti i pokretni elementi). Ambijenti su, tipično, identifikacijski najpostojaniji dio prizora, a međusobno se razlikuju tipski, te po tome kakve specifične pogodnosti i ograničenja imaju za razgledanje i kretanje po njima; u tehnol. žargonu o ambijentu se govori kao o objektu, dekoru, scenografiji ili sceni. U izradbi igr. filma o priređivanju ambijenta specijalistički se brinu → scenografi (i scenogr. sektor).

2) Ambijentalno-atmosferska stanja su ona stanja ili promjene što tipično zahvaćaju ambijente. To su najčešće meteorološka stanja i promjene, kronološka stanja i promjene, zatim s meteorološkim i kronološkim stanjima povezana situacija osvijetljenosti (npr. da li se radi o umjetnom svjetlu ili prirodnome, bistroj ili nejasnoj vidljivosti, prevladavanju tame ili svjetla i sl.). Ambijentalno-atmosferska stanja obilježavaju se u → knjizi snimanja uz naziv → scene. O ambijentalno-atmosferskim stanjima u igr. filmu specijalistički se brine (ako ih se priređuje) scenogr. odjel, a o svjetlu snim. sektor.

3) Likovima se nazivaju sva samodjelatna i svjesna bića sposobna da budu nosioci zbivanja (što je važno u praćenju prizora). To su najčešće ljudi, ali mogu biti i životinje, izmišljena bića i predmeti — pod uvjetom da su samodjelatni odn. antropomorfizirani (npr. u anim. filmovima). Ostvarivanje likova spada u specijalističko područje glume odn. glum. sektora (→ kazalište i film).

4)Zbivanje (također akcija, događanje) nazivaju se one promjene unutar prizora koje nose likovi a sudjeluju i predmeti: npr. kretanje automobila, šetnja neke osobe, razgovor, rad i sl. Zbivanja se najčešće percipiraju kao da su organizirana (po kauzalnim ili teleonomskim zakonitostima), i da imaju nekakvu strukturu. Tipične strukturne jedinice čovjekove djelatnosti, od najjednostavnijih do najsloženijih, jesu: pokret (npr. pomak glave), postupak ili čin (npr. hvatanje upaljača), radnja (npr. brijanje) i događaj (npr. odlazak na posao). Zbivanje se najčešće percipira kao svojstvo određenog lika, predmeta ili grupe likova. Ako je zbivanje srazmjerno statično, pozicijsko, postojanih odnosa, tada se naziva prizorna situacija (ili naprosto situacija: npr. »razgovorna situacija«, »napeta situacija«, »situacija u sobi« i sl.). U knjizi snimanja zbivanje se opisuje u opisu svakog kadra, a u tehnol. žargonu govori se o njemu kao o akciji. Kako je zbivanje najčešće u središtu pažnje pojedinog kadra i scene, o njemu se brinu svi sektori koji sudjeluju u snimanju i pripremi prizora: režijski, glumački i snimateljski.

5) Predmeti su sve pokretne (ali ne i samodjelatne, ili barem ne svjesne) pojave koje mogu biti djelotvorno uključene u zbivanja: npr. stolice, automobili, šešir, svjetiljka, biljka i sl. U tehnol. žargonu o predmetima se u pravilu govori kao o rekvizitima, s time da se oni dijele na scenske, personalne i režijske. Scenski rekvizit bitan je element u identifikaciji ambijenta (služi obično kao važan identifikacijski pokazatelj), personalni u identifikaciji lika, a režijski u identifikaciji djelatnosti lika ili zbivanja u kojem on sudjeluje.

P. se u pravilu imenuje ili po ambijentu ili po središnjem zbivanju koje se prati. Utoliko se može razlikovati okvirni prizor — onaj koji okružuje točku promatranja, i interesni prizor - onaj dio prizora koji apsorbira glavninu promatračke pažnje na dulje vrijeme i koji organizira razgledanje. U knjizi snimanja scena se obilježava isključivo po okvirnom prizoru (npr. ulica, soba, trg), a u recepcijski orijentiranoj diskusiji ili tekstu scenu se u prvom redu određuje po interesnom prizoru.

Tipovi filmskog prizora. Budući da je P. proizvod, izrađevina, u velikoj ga mjeri određuju uvjeti pod kojima je proizveden, kao i razrađivani prikazivački odnosi spram životnog prizora. Dio životnog prizora koji se izabire i priređuje za snimanje naziva se profilmskim prizorom (→ profilmsko), a drugi naziv za životni prizor iz kojeg se izabire i u kojem se priređuje profilm. prizor, u kojem je smješten film. prikaz (tj. projekcijska površina) i s kojim se odmjerava film. prizor, često se još filmološki naziva afilmskim prizorom (→ afilmsko). Kako se do filmskoga, medijskog zapisa može doći načelno na 2 načina — registracijom i animacijom, može se razlikovati registracijskiživo-filmski«) prizor od animacijskog prizora. Registracijski je onaj do kojega se dolazi izravnom fotogr. i fonografskom preoblikom svjetlosnih i zv. emisija profilm. prizora, a animacijski je onaj čiji je profilm. prizor već neki prikaz (npr. crtež, lut. prizor i dr.) u kojem se kretanje ne analizira ni rekonstruira automatskom registracijom, već ga se animira (→ animacija).

Kod registracijskog prizora postoje raznovrsni odnosi između film. i profilm. prizora, a ti odnosi često određuju doživljaj film. prizora. Npr., nije svejedno da li do film. prizora dolazi kontinuiranim snimanjem profilm. prizora te postoji li prilična podudarnost između tokova u profilm. prizoru i tokova u filmskomu, ili se do film. prizora dolazi montažnom konstrukcijom, jer se u tom slučaju odvijanje u profilm. prizoru često ključno razlikuje od odvijanja u filmskomu (npr. između snimanja pojedinih kadrova prolazi vrijeme u kojem se obavljaju pripreme, i/ili protiče svakodnevni život). U prvom se slučaju može govoriti o prizoru u jednom kadru ili nemontažnom prizoru (→ kadar-scena; kadar-sekvenca; tablo), a u drugom slučaju o montažnom prizoru (također analitički prizor, konstruirani prizor).

Onda kad se profilm. prizor posebno priređuje u većini svojih elemenata za snimanje, tada se govori o igranom prizoru ili fikcionalnom prizoru. On je obilježen izrađenošću profilm. prizora, i njegov odnos prema podudarnomu životnom prizoru izveden je odnos. Utoliko se kod fikcionalnog prizora može posebno njegovati, s jedne strane, aspekt izmišljanja, maštalačke tvorbe, pa se onda takav prizor smatra fantazijskim, ili se teži držati vjerojatnih svojstava poznatih životnih prizora, pa se tada govori o realističkom prizoru. Kako se činjenica da je prizor izrađen može naglašavati uz pomoć → stilizacijâ, realist., nestiliziranom prizoru može se suprotstaviti stilizirani prizor. Fantazijski prizor može biti stiliziran, ali može biti i nestiliziran, pa se tada obilježava kao uvjerljiv prizor (premda se kriteriji uvjerljivosti primjenjuju i na realist. prizor).

Kad se filmski registrira zatečeni profilm. prizor, i to onako kako se samoregulativno odvija, tada se govori o dokumentarnom prizoru, a film. snimka takvog prizora drži se filmskim dokumentom (→ dokumentarni film).

Prizorna organizacija. Priopćajna svrha koju uopće ima film. izlaganje očituje se u određenim priopćajnim očekivanjima s kojima gledalac sreće film. prikazivanje prizora, odn. izlagačko postavljanje film. prizora. Podrazumijeva se da svako izdvajanje određenih prizornih aspekata, poredak tog izdvajanja, jest smisleno, priopćajno organizirano, suvislo, motivirano. Priopćajno suvisao poredak prizornih elemenata i različitih prizora naziva se tematskom organizacijom ili tematskom kompozicijom, a različiti oblici tematske organizacije proučavaju se u teoriji izlaganja (→ naracija; montaža; dramaturgija). Jedinice tematske organizacije su u pravilu komponente film. prizora (ambijenti, likovi, zbivanja, predmeti, ambijentalno-atmosferske promjene), a veze između komponenti su, podrazumijevano, i prizorne veze. Oblikovan prizorni poredak naziva se, tipično, → mizanscenom (kad se pažnja posvećuje rasporedu unutar jednog prizora), odn. → pričom (fabulom, radnjom) ili, šire, narativnim zbivanjem (kad se pažnja usredotočuje pretežno na dinamičke aspekte prizora ili smjene prizorâ).

Povijest pojma. Kolokvijalan naziv prizor u nas se upotrebljava od prvih javnih projekcija filmova da bi se njime označio svijet što se razabire u film. snimci. Premda je, tako, pojam prizora prisutan otprve, nije ga se teorijski reguliralo, tj. učinilo teorijskim pojmom s definiranim teorijskim nazivom, terminom, sve do pojave filmološke struje, kad je → É. Souriau (1953) pojam ovdje obrađen pod nazivom »prizor« nazvao → dijegezom. Otada taj pojam, pod tim nazivom, dobiva redovitiji teorijski status, Osobito u sklopu semiološko-strukturalističkih naučavanja i film. analiza. U nas termin filmski prizor terminološki standardizira → D. Stojanović (1966), upotrebljavajući ga da obilježi činjenicu što vizualna i auditivna komponenta filma nisu jedna drugoj strane, »nakalemljene«, već da čine »nerazrušivo jedinstvo dvočulne iluzije stvarnosti dočarane foto-fonografskim putem«.

LIT.: D. Stojanović, Filmski medij, Ljubljana 1966; K. Mec, Ogledi o značenju filma I, Beograd 1973; D. Stojanović, Film kao prevazilaženje jezika, Beograd 1984; J. M. Peters, Slikovni znaci i jezik filma, Beograd 1987; I. Forenbacher, Sekretar režije i film, Zagreb 1987.

H. Tć.


Citiranje:
PRIZOR, FILMSKI. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 16.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=4221>.

kratice i simboli