LZMK

Filmska enciklopedija

PRIČA, FILMSKA Filmska traka traži dalje ...

PRIČA, FILMSKA, također fabula, dramska radnja, radnja filma, siže filma, filmski sadržaj, povezan i zaokružen niz prizornih zbivanja predočen u filmu (→ prizor, filmski). Priča se razlikuje od načina njezina predočavanja (od izlaganja priče, pripovijedanja, naracije, izlaganja fabule, sižeja /→ naracija/). Teorijski se proučava u sklopu → naratologije, teorije → scenarija, odn. u skopu → dramaturgije.

Opće karakteristike. Za određivanje priče bitnu odredbenu važnost imaju 3 karakteristike: a) prizorno zbivanje; b) povezanost zbivanja; c) zaokruženost zbivanja.

Pričom ili fabulom smatra se ono prizorno zbivanje u kojem se prati djelovanje samodjelatnih likova. Zato se u njoj mogu razlikovati likovi (agensi, aktanti) koji imaju mogućnost poduzetnog snalaženja (djelovanja, akcije) unutar razmjerno postojanih ambijenata i ambijentalnih stanja, te u sklopu širih situacija ili zbivanja i na koje mogu utjecati s nekakvim razlozima ili planovima (tj. motivima).

Prizorna zbivanja pokazana u filmu moraju međusobno biti nekako povezana da bismo ih držali pričom; pokazana zbivanja bez razabirljive veze među njima ne čine priču (već se uključuju u neki dr. obrazac izlaganja, npr. asocijativno izlaganje /→ montaža/). Veze između pokazanih zbivanja jesu: prostorno-vremenske, uzročno-posljedične i akcione, djelatne, odn. intencionalno-provedbene (teleonomske). Te se veze među elementima zbivanja i zbivanjima ili pokazuju (kad se, npr., prati kontinuirano prizorno zbivanje /→ kontinuitet, filmski/), ili naznačuju (dijaloški ili natpisima; situacijskim naznakama — npr. pokazivanjem posljedicâ prethodno pokazane namjere, uzroka ili motiva; nekim konvencionaliziranim metanarativnim signalima — npr. film. interpunkcijom, zvukovnim metanarativnim signalima i sl. /→ montažne spone; naracija/), ili se vezu naprosto podrazumijeva (ako ništa ne protuslovi njezinu postojanju).

Međutim, pokazivanje međusobno povezanih djelatnosti još ne čini priču — kratak kadar čovjeka koji hoda, ili dugi etnografski film o nekomu rutinskomu proizvodnom procesu (tzv. narativni opis /→ opis, filmski) ispunjava sve prethodne uvjete ali se, uglavnom, još ne smatra predočavanjem priče (fabule). Ona mora sadržavati povezana zbivanja što imaju neku dramsku strukturu, tj. nekako organizirana i zaokružena zbivanja. Kod priče se obično očekuje da se u nekakvim srazmjerno uravnoteženim prilikama (normalna situacija) pojavi bitan poremećaj (da se nešto dogodi, da se stvori zaplet, da se stovri problemska situacija); dalje očekujemo da će se taj poremećaj pokazati »nerutinskim« problemom za likove koje pratimo, tj. problemom koji ne mogu riješiti na uobičajeni, »poluautomatski« način i koji, k tome, ugrožava ili živote ili tip života koji vode, ili pak tip života njihove okolice; očekuje se, dalje, da će likovi svojom djelatnošću na neki način nastojati riješiti određenu problemsku situaciju, pri čemu će se, možda, suočavati s novim problemima (preprekama, protivnicima: sukob); podrazumijeva se, također, da postoji neki konačan vremenski rok u kojem se mora razriješiti određena problemska situacija (zadan prirodnim i/ili društv. okolnostima) pa njegovo približavanje nameće stanovito intenziviranje djelovanja (kulminaciju). Očekuje se, također, da će se za središnje likove nekako razriješiti temeljna problemska situacija uspostavljajući neko novo ravnotežno stanje (istog tipa kao ono s početka, ili nekoga novog tipa: razrješenje). Ovakva organizacija zbivanja, odn. ovakav sustav očekivanja, uglavnom odgovara tradic. elementima dramske konstrukcije (ekspoziciji, zapletu, sukobu, kulminaciji, raspletu).

Pričom se, dakle, smatra ono zbivanje u kojem se pojavljuje i djelatno razrješava »nerutinska« problemska situacija i kod kojega takav tok (takvu strukturu) s pravom očekujemo; utoliko je dramska struktura normativna, obvezujuća. Djelomično njeno narušavanje ne mora posve onemogućiti razabiranje fabule, ali će narušeni fabulativni obrazac biti doživljen kao greška, ili kao → stilizacija (→ narativni stilovi).

Epistemološko-komunikacijska funkcija priče. Ovakva dramska struktura čini se ima temeljnu spoznajnu i komunikacijsku važnost. S jedne strane, dramska struktura ima velike mogućnosti da čovjekov svijet pokaže kao svojevrstan djelatno-funkcionalan (teleološki) poredak: različiti prizori te različiti elementi i aspekti istog prizora promatraju se kao moguća ili upotrebljena sredstva za rješavanje problemske situacije i/ili kao mogući ili zbiljski izvori problema. To vrijedi podjednako za likove čije djelovanje pratimo ali i za gledaoce; oni su suočeni s potrebom da cjelokupan predočen i nepredočen tok zbivanja promatraju s problemsko-rješavačkog stajališta dramske organizacije. Utoliko fabula izaziva gledaočevu osjetljivost, a i proširuje ju, za aspekte životnog svijeta s jednoga posebnog - problemsko-operativnog — sređivačkog stajališta. Takvo stajalište izvor je spoznajne djelotvornosti priče, ali ujedno i spoznajnih granica (te se često polemizira s fabularnim principom kad se želi razvijati drugačiji tip gledalačke osjetljivosti od onoga što ga potiče priča /→ montaža/). S druge strane, pokazivanje egzistencijalnih problema živih bića, načina na koji se ti problemi pokušavaju djelatno rješavati i pokazivanje mogućih rješenja čini se ima univerzalnu interesnu (spoznajnu, doživljajnu) važnost, pa je sposobno u većini slučajeva načelno zainteresirati većinu ljudi. Kako je ono što nam je spoznajno interesantno ujedno i komunikacijski interesantno, dramski strukturirano (fabularno) zbivanje pokazuje se kao izrazito priopćajno važno područje, pa se vjerojatno zbog toga obilježuje kao priča, fabula (dakle, kao nešto o čemu se priča, kazuje).

Interesna relevantnost, spoznajno-sređivačka plodnost i priopćajna, komunikacijska vrijednost čine priču vrlo postojanim i efikasnim epistemološko-komunikacijskim društv. integratorom (i odatle, vjerojatno, njeno obilno korištenje u masovnim medijima i u integrativnim kult. prilikama /→ prikazivanje, filmsko/).

Priča i njezino izlaganje. Budući da je priča prizorno zbivanje organizirano pojavom problemske situacije i njenim djelatnim rješavanjem, ona ima stanovitu identifikacijsku postojanost u odnosu na način kojim se u određenom filmu predočuje (→ prizor, filmski). Zato je korisno od same priče razlikovati izlaganje priče (tj. način njezina komunikacijskog predočavanja, njezin siže, pripovijedanje, naraciju). Dok priču čine problemski organizirana prizorna zbivanja, njezino se izlaganje sastoji od izbora → točki promatranja, → točki gledišta, izbora temporalne perspektive, izbora postupaka narativne ekonomije i metanarativnih obradba (tj. od tzv. perspektivizacije pripovijedanja).

Priča i segmentacija izlaganja. Veoma kratko zbivanje može također imati strukturu priče. Najkraće zbivanje koje još uvijek ima zaokruženu problemsku strukturu zove se događaj (motiv, anegdota, sekvenca). Cjelovečernji fabularni film obično se sastoji od priličnog broja takvih događaja što su međusobno koordinirani u obuhvatniju i obično nešto općenitiju problemsku strukturu. Najčešće se koordinacija događaja odvija hijerarhijski: → scenu može obilježavati jedan događaj, ili nekoliko njih; međusobnim povezivanjem scena u veću problemsku cjelinu nastaje → sekvenca; ako velik dio filma (npr. trećina ili polovica) također ima zaokruženu problemsku strukturu tada se o njoj govori kao o epizodi (ili naprosto kao »dijelu filma«). Priču koja je hijerarhijski organizirana od više fabulistički organiziranih razina smatra se složenom pričom. Najjednostavnija priča jest događaj, ili anegdota. Gegovi u komedijama i crt. filmovima tipične su takve jednostavne priče od jednog događaja, kao što su rani nij. filmovi od jedne role znali biti jednostavnim događajem, anegdotom (npr. »Poliveni poljevač«, 1896, braće Lumière). Film. cjelina može biti obuhvaćena jedinstvenom pričom a da ona bude prilično jednostavna, slabe hijerarhijske složenosti i s oslabljenim vezama među pojedinačnim događajima. Takva se priča obično naziva »labava« priča.

Film. cjelina, međutim, iako nije u cjelini fabularno organizirana, može imati fabularno organizirane dijelove — može biti sastavljena od niza malih priča, događajnih cjelina, anegdota koje se ne uključuju ni u kakvu hijerarhijski višu problemsku organizaciju. Takav se film zove filmom epizodske naradje (→ naracija).

Razvoj film. priče zamjetljiv je kroz → narativne stilove.

H. Tć.


Citiranje:
PRIČA, FILMSKA. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 14.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=4212>.

kratice i simboli