PHI-FENOMEN

traži dalje ...

PHI-FENOMEN, također fi-pojava, prividno kretanje predmeta, koje nastaje ako se na tamnoj pozadini uzastopno pojavljuje svjetlo jednakog oblika ali na drugom mjestu; najčešći primjer su svjetlosne reklame. Ispitivao ga je M. Wertheimer i utvrdio da do fi-pojava dolazi zbog perceptivne postojanosti (konstantnosti, invarijabilnosti percepcije) u kojoj se zadržava cjelovitost predmeta i stvara dojam da se on pomiče. Od dviju statičnih slika dobiven je tako jedinstven predmet koji se pokreće, a to je »više nego što je bilo« u stvarnosti, više no što je bilo izloženo vidnom osjetilu. Fi-pojav postoji čak i kod taktilnog osjetila. Wertheimer, jedan od osnivača geštalt-psihologije (odn. psihologije oblika), je ispitujući fi-pojav tražio podrijetlo geštalta (1912); utvrdio je da je opažaj svake cjeline određen rasporedom, konstelacijom podražaja. Danas je poznato da se percepcija i komunikacija zasnivaju na trima činiteljima (Pierce, 1972): 1) obliku vanjskog podražaja; 2) unutrašnjim, već pripremljenim oblicima u procesorima središnjega živčanog sustava, gdje se prepoznaju, dopunjuju i oblikuju vanjski podražaji oduzimanjem suvišnih elemenata poruke (apstrahiranje), čineći tako pravilne i čiste (apstraktne) oblike; 3) prethodnim podražajima koji djeluju na potonje, čime je obuhvaćeno pamćenje i učenje, vremensko povezivanje i preoblikovanje, reprocesiranje.

Cjelovitost u opažanju čine četiri činitelja: 1) blizina dvaju podražaja (jer ako su predaleko neće se stvoriti dojam cjelovitosti); 2) sličnost (jer ako su različitog oblika neće biti prihvaćeni kao isti predmet koji se pomaknuo); 3) međusobna ovisnost (jer ako neke točke ostanu na istom mjestu, a neke se prividno pokrenu, zajedno u istom smjeru i udaljenosti, tvorit će cjelinu koja tada predstavlja skupinu određenog rasporeda i oblika); 4) dobar oblik (dobra forma, pregnantnost forme, prostorna harmonija i ritam kao povezujući činitelj), jer će se lakše kao cjelina doživjeti oblik koji je pravilan i poznat, bilo da je neprekinut ili sastavljen od pojedinih elemenata.

O ovim činiteljima valja voditi računa u montaži — kod montažnih prijelaza, kad se teži ostvarenju montažnog kontinuiteta zbivanja.

U anim. filmu uzastopne sličice stvaraju dojam cjelovitosti predmeta i pokreta kojih u stvarnosti nije bilo.

Film. snimka stvarnog kretanja također se ne razlikuje od prividnoga, ona je diskontinuirana, sastavljena od odvojenih podataka kretanja snimljenih u odsječcima vremena od oko 20 ms (pedesetinke sekunde). Sve što se u međuvremenu moglo dogoditi »izgubljeno« je, ali se pretpostavlja da je stvarni pokret (ili mirovanje) u nesnimljenom dijelu bio pravilno raspoređen na prijelazu iz položaja jedne sličice u položaj druge. Međutim, kadrovi vrlo usporenog pokreta pokazuju da to nije uvijek tako. Film. snimka u stvari »idealizira« kretanje, ali se to događa i kod izravnog gledanja jer idealiziranje, apstrahiranje i geštalt, kao svojstva osjetila i svake percepcije, omogućuju lakše komunikacije (→ prividno kretanje).

LIT.: P. Fraisse/J. Piaget, Traité de Psychologie expérimentale. VI. La perception, Paris 1975; P. Ognjenović, Percepcija, Beograd 1984.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

PHI-FENOMEN. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/4047>.