PASOLINI, Pier Paolo

traži dalje ...

PASOLINI, Pier Paolo, tal. redatelj, scenarist, teoretičar filma i književnik (Bologna, 5. III 1922 — Ostia, 2. XI 1975). Poznati pjesnik (isprva na furlanskom, potom i na tal. jeziku) i romanopisac, 1954. otpočinje film. karijeru kao (ko)scenarist. Velik uspjeh u kritike i publike ostvaruje već svojim prvmim red. projektima Accattone (1961, Glavna nagrada /ex aequo/ na festivalu u Karlovym Varyma), prema vlastitom romanu o životu svodnika (F. Citti) iz rimskog predgrađa, i Mamma Roma (1962) o težnji prostitutke (A. Magnani) da postane pripadnica srednje klase; pod utjecajem marksističke ideologije s jedne strane i mistične religioznosti s druge, oba se djela bave proleterskim miljeom i karakterima (kakvima se u to doba bavila i njegova literatura). God. 1963. uhapšen je zbog vrijeđanja crkve u svojoj epizodi (Skuta — La ricotta) omnibusa Rogopag, gdje parodira hollywoodske »biblijske spektakle«. Nakon toga realizira Evanđelje po Mateju (Il Vangelo secondo Matteo, 1964), sasvim originalno tumačenje Svetog pisma, s vlastitom majkom u ulozi Bogorodice i s neprofesionalnim glumcima u dr. ulogama (i sâm često nastupa u svojim filmovima /ali i za dr. redatelje: npr. Grbavac, 1960, i Počivajte u miru, 1967, C. Lizzanija/). Kasnije se obraća literaturi prošlosti: srednjovjekovlju (Ptičurine i ptičice — Uccelacci e uccellini, 1966), klasičnoj grč. drami (Kralj Edip — Edipo re, 1967; Medeja — Medea, 1969), renesansnim izvorima (Dekameron — Il Decamerone, 1971; Canterburyjske priče — I Racconti di Canterbury, 1972) i arap. književnoj baštini (Cvijet 1001 noći — Il Fiore delle Mille e una notte, 1974, specijalna nagrada u Cannesu). Ipak, u njegovu su opusu i dalje najuvjerljiviji prikazi suvremenog života u kojima iznosi svoja društv. i polit. gledišta na metaforičan ili izravan način (Teorema, 1968; Svinjac — Porcile, 1969). Često, osobito u svojoj posljednjoj fazi, nailazi na oštre kritike crkve i zabrane cenzure zbog blasfemijâ, te suviše izravnog prikazivanja nasilja i seksa (Salò ili 120 dana Sodome — Salò o le centoventi giornate di Sodoma, 1975, o faš. tzv. Republici Salò, nastaloj u sjev. Italiji nakon kapitulacije pred saveznicima). Neujednačen i kontroverzan, pun nedosljednosti i sukobljenih tendencija u pokušajima da »pomiri« Krista, Marxa i Freuda, i pored toga jedan je od najzanimljivijih film. stvaralaca 60-ih i 70-ih godina. Umro je nasilnom smrću.

O teoriji filma objavio je relativno malo radova, ali je u suvremenom pristupu filmu ipak ostavio dubok trag. Razvijao je tezu o filmu kao »jeziku akcije«, zapisanom trenutku prirodnoga i sveobuhvatnog djelovanja u stvarnosti, koji ima 2 artikulacije i 4 gramatička »načina« (reprodukcija; supstantivacija; kvalifikacija; verbalizacija) (Jezik pisan akcijom — La lingua scritta dell'azione, 1965). Taj jezik osniva se na im-znacima (za razliku od govornih lin-znakova) — znacima memorije i snova slikovnog karaktera što tvore sirovu i grubu komunikaciju zasnovanu na oniričkim iracionalnim mehanizmima koji se javljaju u konkretnoj objektivnosti svijeta: krajnja objektivnost i krajnja subjektivnost u isto vrijeme (Rasprava o filmskom jeziku — In calce al 'cinema di poesia', 1966). Osobito značajan za prirodu film. medija jest kadar-sekvenca, koji omogućuje da se prizor u svojoj prostorno-vremenskoj cjelovitosti sagleda s jedne točke u prostoru kao subjektivna vizija; subjektivnost je krajnja točka realizma koji se dovodi u pitanje čim kadar dođe u kontekst dr. kadrova u montaži, jer je analogon života, i kao takav nema dovršenog smisla; kao što smrt dovršava mogućnost promjena u životu i tako mu daje krajnji smisao, i montaža oduzima realist. otvorenost kadru i pretvara ga u negaciju stvarnosti i sadašnjosti, preobražavajući subjektivnu sliku u film »falsificiranjem« stvarnog vremena; za medij važi isto što i za život — »biti besmrtan i neizražen ili se izraziti i umrijeti« (Rasprava o kadru-sekvenci ili film kao semiologija stvarnosti — Discorso sul piano-sequenza ovvero il cinema come semiologia della realtà, 1967).

Ostali važniji filmovi (kao /ko/scenarist za dr. redatelje): Žena s rijeke (M. Soldati, 1954); Cabirijine noći (F. Fellini, 1957); Namiguša Marisa (M. Bolognini, 1957); Mladi muževi (M. Bolognini, 1958); Hrabra noć (M. Bolognini, 1959); Šaljivi dan/Jedan dan u Rimu (M. Bolognini, 1960); Djevojka u izlogu (L. Emmer, 1960); Borna kola8. rujna (G. Puccini, 1960); Lijepi Antonio (M. Bolognini, 1960); Duga noć 1943. (F. Vancini 1960); Stranputica (M. Bolognini, 1961); Smrt (B. Bertolucci, 1962).

Ostali filmovi (kao redatelj): Naličja u Palestini (Sopraluoghi in Palestina, 1964, srednjometr. dokumentarni); Skupštine ljubavi (Comizi d'amore, 1965, cjelovečernji dokumentarni); Vještice (omnibus, epizoda Zemlja viđena s Mjeseca — La terra vista dalla luna, 1967); Evanđelje 70 (omnibus, epizoda Sekvenca papirnatog cvijeta — La sequenza del fiore di carta, 1967); Capriccio all'italiana (omnibus, epizoda Što su oblaci — Che cosa sono le nuvole, 1968); Bilješke za indijski film (Appunti per un film indiano, 1968, kratkometr. dokumentarni); izašli posmrtno: Afrička Orestijada (Orestiade africano, 1976); Skuta (La ricotta, 1976, kao samostalni srednjometr. film).

Ostali teorijski spisi: Uvod u Okrugli stol na temu »Kritika i novi film« (Introduzione alla Tavola rotonda sul tema: Critica e nuovo cinema, 1965); Prozni film (Il cinema di prosa, 1966); Scenarij kao struktura koja želi biti druga struktura (Sceneggiatura come struttura che vuol essere altra struttura, 1966); Taktovi o filmu (Battute sul cinema, 1967); Usmena riječ, izvanredna mogućnost filma (La parola orale, meravigliosa possibilità del film, 1969).

LIT.: M. Ponzi, Pier Paolo Pasolini, Roma 1968; O. Stack, Pasolini on Pasolini (Interviews with Oswald Stack), London/Bloomington 1969; J. Duflot, Entretiens avec Pier Paolo Pasolini, Paris 1970; S. Arecco, Pier Paolo Pasolini, Firenze 1972; M. Gervais, Pier Paolo Pasolini, Paris 1973; S. Petraglia, Pier Paolo Pasolini, Firenze 1974; J. Duflot, Pier Paolo Pasolini, Paris 1976; P. Willemen (urednik), Pier Paolo Pasolini, London 1976; M. Estève (urednik), Pier Paolo Pasolini (I-II), Paris 1976/77; A. Ferrero, Il cinema di P. P. Pasolini, Venezia 1977.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

PASOLINI, Pier Paolo. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/3952>.