OPERNI FILM

OPERNI FILM, podvrsta → muzičkog filma. Zbog velike popularnosti i ugleda koji uživa opera, već u nij. razdoblju često se ekraniziraju sižeji (libreta) operâ ili knjiž. predlošci prema kojima su nastale. Ponekad, u svečanijim zgodama, projekcije takvih filmova pratili su čitavi orkestri izvodeći njihove reprezentativne fragmente (najpopularnije arije, uvertire, intermeca); specifičan je austr. film »Kavalir s ružom« (1926) Roberta Wienea, za koji je skladatelj Richard Strauss skladao potpuno novi marš, prikladan filmu. U to je vrijeme najčešće ekranizirana Bizetova opera »Carmen« (npr. adaptacija Ernsta Lubitscha iz 1918, s Polom Negri u naslovnoj ulozi).

U zv. razdoblju moguće je razlikovati nekoliko vrsta filmova vezanih uz operno stvaralaštvo:

1.U početku razdoblja snimani su kraći filmovi (najčešće od 1 role) u kojima se prezentira, radi popularizacije opere, tek jedan ili nekoliko njezinih ulomaka.

2.Biografski filmovi o skladateljima ili slavnim pjevačima, u kojima se nalazi velik broj fragmenata iz njihovih djela ili nastupa (najčešće su to filmovi bazirani na belkanto-pjevanju /npr. oni s Mariom Lanzom/).

3.Adaptacije opera, među kojima se razlikuju 2 podvrste: a) adaptacija izvedbe neke opere u određenoj opernoj kući; b) autentični film. projekt za koji se ansambl izvođača bira neovisno o njihovoj vezanosti za pojedinu kuću (u oba slučaja ponekad operne pjevače zamjenjuju privlačive glum. zvijezde koje filmu »posuđuju« svoj izgled /npr. lik Sophije Loren s glasom Renate Tebaldi u »Aidi«, 1953, Clementea Fracassija/).

4.Autorski red. projekti kod kojih je opera — njen siže i glazba — tek pretekst za autorsku kongenijalnu obradbu (npr. »Carmen«, 1983, Carlosa Saure)\ takvi su film. projekti većinom novijeg datuma.

Općenito, razvitak opernih adaptacija kretao se kroz faze koincidentne razvoju muz. filma u cjelini: u početku dominiraju »mehaničke« adaptacije kaz. predložaka, potom se kaz. izvedbe prilagođuju film. mediju, napokon se traga za složenijom strukturom u kojoj postoje kompliciraniji odnosi film. i muz. komponenata (što je najrjeđi slučaj).

S obzirom na sâmu produkciju, 30-ih godina zanimanje za adaptacije operâ razmjerno je malo. Nakon II svj. rata ambiciozniji pokušaji nastaju u Italiji (npr. pojedini filmovi Carminea Gallonea, koji je već prije II svj. rata snimio nekoliko filmova s vrhunskim tenorom Beniaminom Giglijem), u Vel. Britaniji (pojedini filmovi tandema Michael Powell/Emeric Pressburger, te Paula Czinnera) i u SSSR-u (npr. pojedini filmovi Leva O. Arnštama, Grigorija V. Aleksandrova, Grigorija L. Rošalja i Vere P. Strojeve). Nakon što je zanimanje za takvu vrst filmova gotovo zamrlo potkraj 50-ih i tokom 60-ih godina, oživljavaju ga 70-ih i 80-ih godina umjetnički i komercijalno uspjela djela Ingmara Bergmana, Josepha Loseyja, Francesca Rosija, Franca Zeffirellija, Hansa-Jürgena Syberberga, C. Saure i nekih dr.

Film-opera, također operafilm, naziv (sporadično u uporabi) za filmove koje uopće nisu bazirani na opernom predlošku, no koji strukturom i karakterom na nju podsjećaju (osobito na onu iz XIX st.). Odnosi se to na spektakularnija, »barokno« režirana djela veće duljine (mahom u boji, često izrazito bogate scenografije i kostimografije), u kojima su likovi izričiti reprezentanti neke pov., socijalno-psihol. kategorije (stoga — u manje uspjelim filmovima — i shematično oblikovani, bližeći se stereotipovima ili tvoreći nove, često obuzeti tek jednim motivom ili strašću /kao u melodrami/) i u kojima se razdoblje ili pov. situacija ocrtava tek u gl. konturama. Prvim takvim (i iznimno uspjelim) filmom može se smatrati »Senso« (1954) Luchina Viscontija. Izraz se, međutim, češće koristi u modernističkom i postmodernističkom razdoblju (od kraja 60-ih godina), kad su djela takve strukture i pristupa tematici (neovisno o žanru) znatno učestalija (npr. pojedini filmovi Bernarda Bertoluccija, Kena Russella, Stanleyja Kubricka i dr.).