LZMK

Filmska enciklopedija

OKVIR (filmske slike) Filmska traka traži dalje ...

OKVIR (filmske slike), također izrez ili rubovi (ivice) filmske slike, uobičajeni naziv za rubove, ivice (»stranice«) film. slike, odn. za granice između prostora osvijetljenoga u toku projekcije, tj. onoga na koji se projicira film. slika (platno, zid), i neosvijetljenog okoliša; određuje ga izrez vratašca projektora u toku snimanja. Budući da u nas riječ okvir može asocirati na fizički eksponiraniji okvir kakvim se uokviruju slikarska ili fotogr. djela (dok je filmski jednodimenzionalan), naziv se može činiti neprikladnim: stoga se koristi i termin izrez, no on asocira na film → format. Najpreciznijim nazivom čini se rubovi filmske slike, no njime se gubi jasnija denotacija koja u nazivu okvir upućuje na sâmu »uokvirenost« film. slike. Stoga se riječ rub većinom koristi pri imenovanju određenog dijela okvira: gornji horizontalni, donji horizontalni, lijevi vertikalni, desni vertikalni.

Okvir, odn. prostorno omeđenje, tehnička je i tehnol. nužnost svih fotogr. i elektronskofotogr. medija (statične fotografije, filma, televizije, videa), karakteristična i za dr. ikonička, slikovna stvaralačka područja. Ravnocrtnost, pravokutnost i četverostraničnost okvira u filmu pokazale su se kao najprihvatljiviji standard za mehanizme tehnike snimanja (kamere) i za mehanizme tehnike projekcije (projektora), kao i za tehnol. postupke u obradbi filma. Pokušaji sa zaobljenim rubovima ostali su u domeni eksperimentiranja; takva ili drugačija orubljenja simuliraju se upotrebom maske (→ maska, fotografska). Također, dijelom zahvaljujući i iskustvima dr. slikovnih medija, ustanovilo se da postojeći tip geometričnosti, u usporedbi sa zamislivim zakrivljenim, ima istaknutu retoričku vrijednost prezentiranja film. djela kao proizvoda intencionalnoga, »serioznoga«, u recepcijskom smislu i kao svečanog čina; taj općeniti efekt pojačava u filmu sama zornost film. prizora kojom se sugerira bezgranična, ničim omeđena fiz. realnost — pa ono što je prikazano u film. slici dobiva značaj odabranoga a ne nasumično registriranoga. Veća duljina horizontalnih rubova kod svih → proporcija filmske slike uzrokovana je horizontalnom položenošću gledaočevih očiju, tj. većom širinom no visinom vidnoga polja.

Kao jedna od konstanti film. prostora (→ prostor, filmski), ujedno i kao konstituanta, u funkciji većine parametara kadra, O. se u izravnom ili posrednom pristupu proučava i vrednuje iz vrlo raznolikih, ali i međusobno dodirnih ili isprepletenih perspektiva: psihologijske, retoričko-dramaturške, semiotičko-informatičke, uže filmske ili komparativno estetičke. Tako, budući da je O. oštra granica između vidljivog segmenta snimljenoga svijeta i onoga (okolišnog, »ostalog«) u gledaočevu iskustvu neosporno postojećega i naslutivoga, o okviru se često raspravlja u domeni relacije film-stvarnost. Naime, okvir očevidno tvori razliku (→ prikazivanje, filmsko) između film. zabilježbe fiz. realnosti i čovjekova opažaja (čovjekovo vidno polje nema stalnih ni oštrih granica), čime se već u nekima od prvih autoritativnih teorija filma dokazuje da film nije »mehanička reprodukcija« zbilje (R. Arnheim), već specifičan način predočavanja i preoblikovanja zbilje. Ta istraživanja, prvotno psihol. provenijencije (većinom geštaltistički utemeljene), kasnije se usredotočuju na prirodu doživljaja okvira, »uokvirenosti« film. slike; zaključuje se, među ostalim, da O. nema veću psihol. vrijednost u doživljaju radnje ukoliko je ona u potpunosti zaokupila gledaočevu pažnju, osobito kad se zbiva u središtu film. slike; tim geštaltističkim istraživanjima značajna je dopuna da O., onemogućujući da gledalac ima uvid u širi prostorni kontekst, može funkcionirati kao faktor relativizacije prirodnih, stvarnih veličina predmeta i orijentacijskih vrijednosti (činjenica iznimno značajna u teoriji i praksi → montaže).

U semiotičko-informatičkoj perspektivi, ili općenito u domeni komunikacije, O. se tretira kao imanentno znakotvorna komponenta i/ili kao potencijalni čimbenik opozicije između vidljivog prostora (unutar film. slike) i nevidljivoga (onkraj njezinih rubova) (npr. N. Burch i J.-P. Oudart). Ta opozicija često ima jasno izraženu retoričku i dramaturšku vrijednost: budući da se u filmu lako sugerira okolišni prostor (pretpostavljanjem sl. karakteristikâ prostora, latentnom mogućnošću pomaka kamere, glumčevim pogledom, izlaženjima i ulaženjima u kadar, → off zvucima i sl.), on u prikladnom kontekstu lako postaje prostorom prema kojem se usmjeruju gledaočeva očekivanja, a posljedica je stvaranje napetosti, iznenađenja i sl.

Film. medij je zbog »uokvirenosti« film. zapisa shvaćan kao primarno slikovni (ranije faze teorije filma, kao i stvaralačka praksa u ranijemu nij. filmu); kasnije (u zv. razdoblju, unutar eminentno realist. tendencija) metaforu da je film »slika« zamjenjuje ona koja se manje odnosi na uže lik. aspekt okvira: film je »prozor« (u svijet). Naslutivost i ostvarivost kontakta s okolišnim prostorom dovela je do komparativnoestetičkih razlikovanja između filma i dr. vizualnih umjetnosti: u slikarstvu i statičnoj fotografiji okvir ima stalniji i definitivniji karakter. Postojanje okvira, međutim, ima drugačije konzekvencije kad se film uspoređuje s kazalištem; prostor te vrste spektakla fizički je znatno realniji pa njemu kategorija »okvir« nije prikladna.

LIT.: R. Arnheim, Film als Kunst, Berlino, 1932; N. Burch, Praxis du cinéma, Paris 1969; J.-P. Oudart, La suture, Paris 1969.

An. Pet.


Citiranje:
OKVIR (filmske slike). Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 16.7.2020. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=3824>.

kratice i simboli