NEW AMERICAN CINEMA

NEW AMERICAN CINEMA (akr. NAC), također American Independent Cinema, pokret novoga odn. neovisnoga am. filma. Razvio se iz tzv. podzemnog filma (underground-film), 50-ih godina snažnog eksp. pokreta u SAD. Obuhvaća čitav niz stremljenja na području avangardnoga i altern. filma koja se i estetski i ekonomski suprotstavljaju tradic. hollywoodskoj produkciji.

Poput avangardnih stvaralaca u dr. zemljama, predstavnici NAC-a služe se filmom u prvom redu kao sredstvom umj. izražavanja ili kao specifičnom vrstom korespondiranja s raznovrsnim estetskim i ideol. shvaćanjima medija i njegove društveno-umj. funkcije (od osobnog filma, preko konceptualnog i strukturalnog filma, do apstraktnog i minimalnog filma).

Srodne avangardne tendencije postojale su u am. filmu već u nij. razdoblju. Svojim su se ostvarenjima isticali Robert Florey i Slavko Vorkapich (»Život i smrt hollywoodskog statista br. 9413«, 1927/28), James S. Watson i Melville Webber (»Pad kuće Usher«, 1928), Paul Fejos (»Posljednji trenutak«, 1928) i Ralph Steiner (»H20«, 1929).

Za razvitak moderne američke film. avangarde posebno su značajna djela Maye Deren (npr. »Mreže popodneva«, 1943, i »Na kopnu«, 1944), te Willarda Maasa i Marie Menken. Osnovna je značajka tih projekata poetsko-impresionistički tretman objektivnog svijeta, oslobođen narativne komponente. To su kratki filmovi (od 10 do 30 min), u kojima se vizualno izražava autorova unutrašnja, često podsvjesna vizija, ili se kamerom ponire u objektivni izgled stvarnosti (koja se nerijetko i dekomponira).

Prva grupa am. avangardnih redatelja slijedila je franc. avangardu s kraja 20-ih i poč. 30-ih godina (G. Dulac, L. Buñuel, S. Dalí). To je jasno uočljivo u djelima Kennetha Angera (npr. »Vatromet«, 1947) i Gregoryja J. Markopoulosa (npr. »O krvi, požudi i smrti«, 1948), zatim Sidneya Petersona, Jamesa Broughtona i dr.

Najznačajniji predstavnik NAC-a uopće svakako je Stan Brakhage. U mnogobrojnim filmovima daje krajnje subjektivno, gotovo hipnagogičko viđenje svijeta (npr. »Umijeće viđenja«, 1961-65). Uz njega se izdvaja i Bruce Baillie (»Ulica Castro«, 1966), a ne zaostaju ni Robert Breer i Robert Nelson. Svi se oni služe specifičnim načinom snimanja, razvijanja i montiranja radi postizanja učinaka koji razbijaju iluziju stvarnosti i neprekidno podsjećaju gledatelja da prisustvuje film. projekciji (čime se izaziva svojevrstan efekt otuđenja); Brakhage je, npr., isticao da su njegovi filmovi »vizije koje se pojavljuju pri zatvorenim očima« (closed-eye visions).

U najnovije vrijeme pripadnicima NAC-a smatraju se mnogi stvaraoci najrazličitijih tipova filmova. Eksperimentira se i na području dokum. filma (npr. Bruce Conner, Jonas Mekas i dr.), a postoji i potpuno apstraktan smjer u djelima Jamesa Whitneyja, Jordana Belsona i Tonyja Conrada. Tzv. konceptualni film zastupljen je u djelima Paula Sharitsa i Kena Jacobsa, dok strukturalne tendencije prevladavaju u ostvarenjima Georgea Landowa, Hollisa Framptona, Michaela Snowa te nekim ostvarenjima P. Sharitsa. Treba spomenuti i minimalističke filmove Andyja Warhola te filmove koji uključuju i korištenje dr. umjetničkih medija — osobito video (npr. Richard Bartlett) ili kompjutore (npr. Stan Vanderbeek) (→ newyorški film).