NARATOLOGIJA

NARATOLOGIJA, također narativika, teorija naracije i teorija pripovijedanja, teorijska disciplina koja proučava → naraciju. Osnovni problemi naratologije jesu: po čemu se pripovijedanje tipski izdvaja među dr. tipovima izlaganja; koje su vrste pripovijedanja te razlike i veze među njima; kako razlučiti varijante istog pripovijedanja od različitih pripovijedanja; koji su sve aspekti pripovijedanja te oblici strukturiranja različitih aspekata i cijelog pripovijedanja; koji su psihol. i kult. temelji i koje službe pripovijedanja; koji su mogući načini kompjutorskog simuliranja pripovijedanja i dr.

Filmska naratologija. Jedna je od posebnih naratologija (analogno knjiž. naratologiji, dramskoj naratologiji i dr.), ali se film. naraciji može pristupiti i s komparativnih stajališta (uspoređujući je s dr. tipovima naracije) te s općih stajališta, pri čemu je film tek jedan od mogućih ilustrativnih predložaka.

Razvitak filmske naratologije. Budući da je gl. pažnja film. estetikâ i film. poetikâ bila usmjerena na tzv. specifičnosti filma, proučavanje narativnih aspekata film. djela bilo je gotovo posve zanemareno; držalo se da su preuzeti iz dr. umjetnosti (kazališta, književnosti, reportažne publicistike). Nagli razvitak filma i potrebe za priručnom literaturom, kao i osnivanje film. školâ, potakli su objavljivanje teorijskih tekstova u kojima se počelo ozbiljnije istraživati narativne aspekte filma (npr. priručnici L. V. Kulješova). Naraciji su posvećeni i različiti »tehnički« priručnici za pisanje scenarija, koji se — u pravilu — oslanjaju o klasičnodramaturšku i književnoteorijsku tradiciju u pristupu naraciji, ali i na djelatno film. iskustvo u pisanju scenarija (E. Vance, R. Gessner, L. Herman i dr.). Razmatranja narativnih problema postaju učestalija i pod utjecajem strukturalističkih struja u humanističkim znanostima, osobito u lingvistici i teoriji književnosti (Ch. Metz, P. Wollen, J. Monaco i dr.). Film. proučavanje je izravno uključio u disciplinu naratologije S. Chatman, a naracija postaje središnjim problemom istraživanja i brit. lijevo orijentiranih poststrukturalista oko časopisa »Screen« (S. Heath, P. Wollen, M. Le Grice i dr.), odn. franc. poststrukturalista (R. Bellur, P. Bonitzer i dr.). Pristup pov. razvitku tzv. filmskog jezika s osobitim naglaskom na ideol. dimenziji tog razvoja čini i narativistička proučavanja povijesno orijentiranima (N. Burch, D. Bordwell, K. Thompson). N. se brzo razvija te se u nju već podvrstavaju neka tradic. proučavanja (npr. montaže).

LIT.: E. Vance, The Technique of Screenplay Writing, London 1972; Ch. Metz, Ogledi o značenju filma I/II, Beograd 1973/1978; S. Chatman, Story and Discourse, London 1978; D. Bordwell/ K. Thompson, Film Art, London 1979; S. Heath, Questions of Cinema, London 1981; P. Wollen, Readings and Writings, London 1982; M. Chion, Napisati scenarij, Ljubljana 1987.