LZMK

Filmska enciklopedija

MUSICAL Filmska traka traži dalje ...

MUSICAL (am. neologizam od engl. musical comedy: muzička komedija /ili musical play: muzički igrokaz/), prvotno am. muzičko-scensko djelo zab. karaktera u kojem se izmjenjuju dijalozi, glazb. točke (solo, ansambli, zborovi) i ples. Nastao je na prijelazu u XX st. na newyorškim (broadwayskim) pozornicama kao izraz specifično am. zabavnog kazališta. U početku svojevrstan spoj elemenata različitih scenskih oblika — burleske, minstrel-showa, farse, pantomime, baleta, operete, pariške revije, ali bez jedinstvene radnje, M. je ubrzo prerastao u samostalan oblik te se proširio i u evr. zemlje: Vel. Britaniju, Francusku, Italiju, Njemačku, SSSR, kasnije i u Jugoslaviju (npr. »Jalta, Jalta« Alfija Kabilja i Milana Grgića), poprimajući i posebna lokalna obilježja.

Gl. značajke am. musicala očituju se ponajprije u sadržaju koji — za razliku od operetâ — obrađuje većinom aktualne događaje, iz svakodnevice običnih ljudi, s komičnim, melodramatskim, satiričkim, parodističkim, katkad i realist. zapletom. Glazba, pretežito zab. karaktera, nema dublju dramsku funkciju niti toliko dominantnu ulogu kao u opereti, već ističe određene scenske ugođaje ili uokviruje pojedine važnije događaje u radnji; glazb. građa često je protkana elementima jazza ili am. folklora. Obilježje čitavom djelu daju pjevni, dopadljivi, lako upamtljivi songovi vedra ili sentimentalna prizvuka, zatim spektakularni plesni prizori, naglašeni scenski efekti te raskošna inscenacija i kostimi, po čemu je M. sličan reviji.

Među prve značajnije broadwayske musicale ubrajaju se »Djevojka iz Pariza« (1897) i »Ružičasta dama« (1911), oba s glazbom Ivana Carylla, »Čarobnjak iz Oza« (1903) s glazbom P. Tietjensa i A. B. Sloanea (kasnije uspješno ekraniziran: Victor Fleming, 1939), zatim djela svestranog Georgea M. Cohana i dr.

Usporedo s razvitkom kaz. musicala, od 30-ih godina M. dobiva velik zamah na novom području — zv. filmu, gdje postaje jedan od najpopularnijih i najkomercijalnijih žanrova. U početku čitav niz već uglednih autora i izvođača prelazi s Broadway a u Hollywood, ali se mnogi ne uspijevaju prilagoditi uvjetima rada na filmu. Stoga su rani film. musicali često doslovne ekranizacije kaz. predstavâ ili pak svojevrsni hollywoodski »potpuriji« raznorodnih glazb. točaka (s obveznim dopadljivim songovima), komičnih odlomaka i raskošnih plesnih revijskih prizora s masovnim ansamblima privlačnih »gerla« (npr. »Broadwayska melodija«, 1929, Harryja Beaumonta /prvi musical kompanije MGM/ i »Hollywoodska revija 1929.«, 1929, Charlesa F. Reisnera), što postaje jednim od stand, uzora čitavom nizu film. musicala toga početnog razdoblja.

Film. musicalu posvetili su se i stvaraoci izraženije nadarenosti za specifično film. jezik, među prvima redatelj Rouben Mamoulian (»Voli me noćas«, 1932), redatelj i, osobito, koreograf Busby Berkeley (npr. »Četrdesetdruga ulica« i »Lakonoga parada«, oba 1933, Lloyda Bacona) te producent Arthur Freed. Uz njih, hollywoodski su producenti zarana pridobili na suradnju neke od najznačajnijih skladatelja kaz. musicala, npr. Jeromea Kerna, Georgea Gershwina koji — uz brojne za film adaptirane kaz. musicale — sklada i glazbu za izvorno filmske, Irvinga Berlina, također autora većeg broja i kaz. i izvorno film. musicala, Colea Partera, jednog od gl. predstavnika tog žanra, Richarda Rodgersa, čija se ostvarenja (nastala u suradnji s libretistom Oscarom Hammersteinom) ubrajaju među najizvođenije musicale u povijesti žanra, zatim Harolda Arlena, Jimmyja Van Heusern, Harryja Warrena i niz drugih glazbenika koji su se ubrzo posvetili isključivo filmu (→ muzički film). U to doba javljaju se i prve zvijezde žanra — tandem Fred Astaire/Ginger Rogers, nešto kasnije Judy Garland i dr. Od sredine 40-ih godina M. postupno prerasta — iz plesno-pjevačke, revijske parade, s jednostavnom, katkad i vrlo površnom komično-melodramatskom pričom — u dramski i glazbeno jedinstveniji, razrađeniji te vizualno-scenski spektakularniji oblik. Taj prijelaz naznačuju ponajbolja ostvarenja Vincentea Minnellija (»Amerikanac u Parizu«, 1951 /s glazbom temeljenom na Gershwinovim skladbama/; »Diži zavjesu«, 1953; »Gigi«, 1958 /s glazbom Fredericka Loewea/) te Stanleyja Donena i Genea Kellyja, ujedno jednoga od vrhunskih izvođača (»U grad!«, 1949, i »Pjevajmo na kiši«, 1952 /s glazbom Nacija Herba Browna/). U ovim antologijskim djelima već do izražaja dolazi jedno od bitnih obilježja kaz. i film. musicala novijeg doba: oni gotovo redovito nastaju tijesnom suradnjom ne samo autora teksta i muzike, već i koreografa, scenografa, redatelja, aranžera, katkad i izvođača.

Šezdesetih godina interes za žanr opada, pa se smanjuje i proizvodnja. Tek povremeno nastaju ambiciozniji film. musicali - redovito adaptacije najuspjelijih tadašnjih kaz. musicala (s time što u cjelini te produkcije više ne pretežu elementi komičnoga). Ističu se: »Priča sa zapadne strane« (1961), prema istoimenom djelu Leonarda Bernsteina, nastala suradnjom redatelja Roberta Wisea i koreografa Jeromea Robbinsa (koji realiziraju i vrlo uspješan film »Moje pjesme, moji snovi«, 1965, prema djelu tandema Rodgers/Hammerstein); »Moja draga lady« (1964) Georgea Cukora, prema musicalu F. Loewea na tekst Alana J. Lernera; »Smiješna djevojka« (1968) Williama Wylera, prema djelu skladatelja Julea Stynea i libretista Boba Merrilla; »Guslač na krovu« (1971) Normana Jewisona, prema musicalu skladatelja Jerryja Bocka i libretista Josepha Steina. Kriza u koju zapada tradic. musical nastoji se prevladati obnovom ili parodijama starih uzora, ili traganjem za suvremenijim izrazom. Tako Bob Fosse s filmom »Kabare« (1972) nalazi rješenje u modernoj, dramski produbljenoj varijanti klas. musicala, a Miloš Forman film. adaptacijom prvoga rock-musicala »Kosa« (1979) s glazbom Galta Mac Dermota otkriva nove mogućnosti na osnovi »zaoštrenoga« aktualnog sadržaja te suvremene glazbe i plesa. Filmovi s početka 80-ih godina, u kojima je težište na suvremenim plesnim oblicima (npr. »Flashdance«, 1983, Adriana Lynea), zapravo se udaljuju od tipičnog musicala s pjevanjem i plesom. Poseban je slučaj film »Plesači prvog reda« (1985) Richarda Attenborougha, »musical o postavljanju musicala« (tema česta u počecima žanra), nastao prema najvećem broadwayskom uspjehu novijeg doba — »A Chorus Line« Marvina Hamlischa.

Film. musicali snimani izvan SAD većinom oponašaju hollywoodske uzore ili se pak udaljuju od tog žanra — kao djela franc. redatelja Jacquesa Demyja koja su bliža tzv. filmskoj operi (npr. »Cherbourški kišobrani«, 1963).

LIT.: L. Engel, Planning and Producing the Musical Show, New York 1957; T. Vallance, The American Musical, London 1970; J. R. Taylor/A. Jackson, The Hollywood Musical, London 1971; J. Kobal, Gotta Sing, Gotta Dance: A Pictorial History of Film Musicals, London 1971; L. E. Stern, The Movie Musical, New York 1974; M. Kreuger (urednik), The Movie Musical from Vitaphone to »42nd Street«: As Reported in a Great Fan Magazine, New York 1975; R. Altman (urednik), Genre: The Musical, London/Boston/Henley 1981; J. Feuer, The Hollywood Musical, Bloomington 1982.

I. Ać.


Citiranje:
MUSICAL. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 22.5.2022. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=3648>.

kratice i simboli