LZMK

Filmska enciklopedija

LUTKARSKI FILM Filmska traka traži dalje ...

LUTKARSKI FILM, također lutka-film, rod anim. filma. Široko područje raznolikog (manuelnog, mehaničkog, tehničkog itd.) pokretanja lutaka (na pozornici, u kabareu, cirkusu itd.), uz ostalo obuhvaća i posebnu vrstu kinematografski animiranih lutaka. Za razliku od filmova u kojima se uobičajenim načinom snimanja registriraju duži ili kraći prizori pojedinih lut. predstava (tzv. snimljeno kazalište lutaka), ova vrsta označuje isključivo kinematografsko (s pomoću animacijske kamere) kreiranje lutkinih pokreta pa je, uz crtani i kolažni anim. film, treći značajni ogranak kinemat. animacije. Nazivom lutka-film obuhvaćene su sve vrste trodimenzionalnih figura, predmeta i materijala koje se animacijskom kamerom i snimanjem »sličicu po sličicu« prenose na film. vrpcu.

Začeci kinemat. animacije tijela javljaju se već potkraj XIX st. u obliku raznih trikova koji su trebali povećati zanimljivost kratkometr. anegdota i bajki: mogućnost da se snimanje prekine te da se »u pauzi« jedan glumac ili predmet zamijene drugim (što na ekranu rezultira »magičnom« pretvorbom prvobitnoga u supstituirano) koriste razni autori da bi ostvarili trik-iluziju crteža ili predmeta u pokretu. U SAD već 1898. Albert E. Smith za kompaniju Vitagraph realizira film »The Humpty Dumpty Circus« koristeći igračke svoje kćeri, a Edisonova kompanija stvara »Konjanikov san« s mnogim metamorfozama ljudi i stvari što ih gl. lik vidi u snu. U toku 1899. u Vel. Britaniji Arthur M. Cooper snima propagandni film za prikupljanje šibica potrebnih brit. vojnicima u Južnoj Africi: u filmu nastupaju čovječuljci-šibice, penju se na zid i tamo svojim »tijelima« ispisuju poruku gledaocu. Edwin S. Porter realizira 1902. u SAD »Zbrku u pekarnici«, o pekaru koji od elastičnog tijesta oblikuje poprsja poznatih ličnosti; kretanje pojedinih skulptura također je ostvareno prekidanjem snimanja i nanošenjem novih količina materijala.

Kinemat. animacija lutaka i dr. trodimenzionalnih predmeta u pravom smislu započinje tek kad je konstruirana i primijenjena tzv. stop-kamera, odn. usavršen postupak snimanja »sličicu po sličicu«, pa Segundo de Chomón 1905. u Španjolskoj realizira »Električni hotel«, James S. Blackton 1906. u SAD »Ukleti hotel« (oba većim dijelom ostvarena animiranjem predmeta), a A. M. Cooper 1908. u Vel. Britaniji »Noinu korablju« i »Snove iz zemlje igračaka«, a sl. filmovi povremeno se snimaju i u nekim dr. zemljama.

Lutka-film (baš kao i kolažni film) razvit će se i opsegom i dometima znatno slabije od crt. filma najviše zbog složene i nezahvalne tehnike koja — osobito u slučaju »klasične« lutke — vrlo rijetko daje zadovoljavajuće rezultate. Uglavnom prisutan kao konvencionalna forma odn. tehnika u brojnim svjetskim produkcijama, L. rijetko dosiže dimenzije umj. djela i potpunog doživljaja za gledaoce. Prvo, rijetko je zadovoljavajuće riješen problem izradbe i pokretanja lutke (jednodijelne ili višedijelne, elastične ili krute, itd.), jer njihov pokret ostaje neelastičan i tvrd, nikad nije uspješno razriješeno uklapanje lutke u scenogr. ambijent — posebno kad je riječ o eksterijeru odn. prirodnom pejzažu. Napravljen od umjetnih materijala, dekor uvijek ostaje zamjetno artificijelan, neoživljen i hladan, pa se lutke u njemu još više ističu kao mehanički pokrenuti artefakti lišeni pravog »bića«.

Prve zapažene uspjehe na tom polju postiže Wladysław Starewicz vještom animacijom tankih, skeletičnih lutaka-kukaca (npr. »Osveta filmskog snimatelja«, 1911, »Cvrčak i mrav«, 1912, itd.).

Povezivanje (u istom prizoru) anim. lutaka i živih glumaca ostvaruju u Italiji S. de Chomón i Giovanni Pastrone (»Rat i Momijev san«, 1916), u SSSR-u Aleksandr L. Ptuško (dugometražni »Novi Gulliver«, 1935), u SAD Lou Bunin (dugometražni »Alice u zemlji čudesa«, 1948) i dr.

Apstraktnu animaciju predmetâ koristit će povremeno u svojim eksp. filmovima i poznati evr. avangardisti (Oskar Fischinger, Hans Richter, Walter Ruttmann, Fernand Léger i dr.).

U Hollywoodu se rano počinje razvijati posebna vrsta modelacije i animiranja (prehist. životinje ili izmišljeni monstrumi) u igrano-filmskoj komerc. proizvodnji. Prve zapažene uspjehe postiže Willis H. O'Brien (npr. »Izgubljeni svijet«, 1925, H. O. Hoyta), zatim Ray Harryhausen (npr. »Moćni Joe Young«, 1949, E. Schoedsacka i »Čudovište iz morskih dubina«, 1953, E. Louriéa), a takva praksa raste i usavršava se sve do filmova »Rat zvijezda« (1977) Georgea Lucasa i »E. T. — došljak iz svemira« (1982) Stevena Spielberga.

Zaslužan za usavršavanje kinemat. lutkarske animacije u SAD je i George Pal koji 1940—47. u vlastitom studiju u Los Angelesu, uz suradnju R. Harryhausena, proizvodi serije »Puppetoons« i »Madcap Models«. Od 1947. anim. lutke pojavljuju se i na am. televiziji, pa je tako Howdy Doody već 1954. prava »zvijezda« medija.

Novi stvaralački impuls klasičnoj lut. animaciji daje nakon II svj. rata u ČSSR Jiří Trnka, vjerojatno najveći majstor narativne lut. figuracije (npr. »Špalíček«, 1947, »Stare češke legende«, 1953, »Dobri vojnik Švejk«, 1954, »Kibernetička bakica«, 1962, »Ruka«, 1965, itd.). On domišljato prekriva lutkino tijelo rafiniranim kostimima, čime skriva mehaničnost udova i ublažava krutost pokreta, a umjesto jedne elastične glave (ili glave s pokretnim elementima) koristi više odvojenih glava-faza s nacrtanim različitim izrazima lica.

Veliki preokret u ovoj vrsti donosi korištenje anim. plastelina, podatne mase kojom se mogu ne samo preciznije oblikovati tijela i fizionomije, već se dodavanjem, oduzimanjem i modeliranjem detaljâ stvara neobično živa, ekspresivna, mobilna fizionomija. Zanimljivo je da se anim. plastelin koristi već 1910. u SAD (npr. Billy Bitzer), a 1938. u Francuskoj René Bertrand stvara već pravi animirano-plastelinski spektakl u boji (»Plavobradi«), ali sve to nema većeg odjeka ni utjecaja. Plastelinska animacija ulazi u komerc. produkciju 60-ih godina preko reklamnih spotova s televizije; prvo iznimno uspjelo ostvarenje u novoj tehnici daje Eliot Noyes (»Glina«, 1964), a čitavu seriju različitih kratko- i srednjometražnih atrakcija stvara od 1975. Will Vinton, najangažiraniji stvaralac te vrste (»Zatvoreno ponedjeljkom«, 1975, »Stvaranje svijeta«, 1981, »Veliki 'Znam'«, 1983, itd.); briljantan tehničar, povremeno na granici dobrog ukusa, zaslužan je i za brzu svjetsku ekspanziju anim. plastelina, koji skoro posvuda potiskuje klas. lutku i nameće se kao oblikovna mogućnost dalekosežnih vrijednosti.

U Jugoslaviji se kinemat. lutkarskom animacijom bave autori iz raznih proizvodnih centara: u Beogradu od 1949. Vera i Ljubiša Jocić (»Pionir i dvojka«, 1949, nagrađen 1950. u Veneciji); u Ljubljani od 1952. Saša Dobrila, Črt Škodlar, Zvone Sintič i dr.; u Zagrebu od 1958. Berislav Brajković, Branko Ranitović, Mate Bogdanović, Ivo Vrbanić i dr.; u Titogradu od 1959. Svetislav Štetin, Miodrag Paskuči i Vladimir Carin; u Sarajevu od 1961. Vefik Hadžismajlović i Hajrudin Krvavac; u Novom Sadu od 1967. Nikola Majdak (npr. »Zaljubljen u tri kolača«, 1967 — rijedak primjer animacije predmeta); u Skoplju od 1975. Darko Marković i Boro Pejčinov, koji 1978. realizira »Otpor«, prvi domaći primjer animacije plastelina, itd.

R. Mun.


Citiranje:
LUTKARSKI FILM. Filmska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2019. Pristupljeno 1.12.2021. <http://filmska.lzmk.hr/Natuknica.aspx?ID=3170>.

kratice i simboli