LATINSKA AMERIKA

LATINSKA AMERIKA. U zemljama Latinske Amerike kinematografija se različito razvijala; već su poč. XX st. postojale ispostave velikih sjevernoam. i evr. filmskih kuća u Argentini, Meksiku i Brazilu, zemljama čije će kinematografije i kasnije biti najvažnije u Latinskoj Americi. Proizvodnja 20-ih i 30-ih godina pa sve do II. svj. rata postojala je samo kao vjerni odraz produkata zabavljačke kinematografije iz SAD koji su stizali na repertoar kinematografa ovog potkontinenta. U tih 40 godina L. je bila gotovo isključivo prostor za distribuciju stranih filmova, ponajviše iz SAD (a tek dijelom iz Evrope - većinom Španjolske i Portugala). Na Kubi je nacionalna kinematografija nastala tek nakon revolucije 1959. U Meksiku je tek predsjednik Lázaro Cárdenas, 30-ih godina, odgovarajućim mjerama ohrabrivao nacionalnu proizvodnju, koja još uvijek film Da živi Meksiko! (1930) S. M. Ejzenštejna smatra svojim početkom. Arg. kinematografija pokazivala je u početnim desetljećima najviše aktivnosti šireći se područjem španj. jezika, a 20-ih godina već je stvorila i jednu međunar. zvijezdu - Imperio Argentinu. S godinama pojavljuju se veće proizvodne kuće i studiji, npr. San Miguel u Argentini, te Churubusco i América u Meksiku, osnivaju se film. škole (Argentina, Meksiko, Brazil, Čile /za Allendea/), razni film. instituti (npr. Santa Fe u Argentini i ICAIC na Kubi, te kratkotrajno i u Boliviji). Ukupni film. kapaciteti tih zemalja (njihovih film. studija) iznose oko 500 igr. filmova godišnje, no brojka od oko 400 godišnje odgovara današnjim prosjecima (zbog ekon. teškoća južnoam. država ona se i smanjuje).

Gl. problem kinematografija Latinske Amerike je nužnost otpora »agresiji« sjevernoam. filma te potreba socijalnokritičkog filma (a time i naglašavanje vlastitoga kult. identiteta). Takve mogućnosti javljale su se ovisno o trenutnoj polit. situaciji, te o području i vremenu stvaranja naprednih pokreta. Komercijalna, o Hollywood oslonjena kinematografija, stvarala je tek surogate sjevernoam. standardne film. »robe« (prvenstveno melodrame i muz. filmove). U takvim uvjetima javlja se — i danas postoji — dvojnost kinematografija tih zemalja. S jedne strane to je potpuno komerc. zabavljačka kinematografija, nezainteresirana za probleme vlastitog društva, s druge strane socijalnokritički film, već u početku smatran »sumnjivim« i podrivačkim; takvi su filmovi bili zabranjivani, a autori zatvarani ili protjerivani (npr. braz. pokret Cinema Novo, s autorima G. Rochom, R. Guerrom, N. Pereirom dos Santosom, C. Dieguesom, čil. autori H. Soto i M. Littín, bolivijski redatelj J. Sanjinés te kolumbijski C. Álvarez). Svojim filmovima široko su obuhvaćali probleme svojih zemalja, osobito odnos prema Indijancima, pobunu protiv eksploatacije i inozemnog utjecaja na vlastitu ekonomiju, te endemijsku glad i siromaštvo. U Argentini bilo je nadarenih redatelja i u komerc. kinematografiji (npr. L. Torre Nilsson), ali je međunar. priznanja arg. kinematografija stekla tek filmovima Sat visokih peći (1968) F. Solanasa i O. Getina, koji je postao uzor rev. filma potkontinenta, zatim Put prema smrti starog Realesa (1971) G. Valleja te opusom F. Birrija čiji su filmovi inspirirali svjetsku dokumentaristiku. Meks. film procvat doživljava 40-ih godina djelima E. Fernándeza i L. Buñuela, kasnije djelima autora 70-ih godina L. Alcorize, P. Leduca i A. Ripsteina s temama odnosa crkve i države, maloljetničkog kriminala, adaptacija pojedinih indijanskih etničkih cjelina i sl. Kubanci su (s osloncem o ICAIC) stigli do proizvodnje od dvadesetak igr. filmova godišnje i oko stotinjak kratkometražnih, sve s mottom da je film umjetnost koja može oblikovati svijest i ponašanje. Poznatiji su autori T. G. Alea, J. G. Espinosa, M. O. Gómez, H. Solás, a osobito plodan dokumentarist S. Alvarez; na Kubi često djeluju i redatelji — izbjeglice iz južnoam. diktatura.

Osamdesetih godina filmska se djelatnost Latinske Amerike i dalje odvija na 2 plana - komercijalnoga te socijalnokritičkog filma, čiji autori rade polulegalno, ilegalno ili u inozemstvu. U svijetu filma zanemaruju se iscrpni podaci o zab. filmu tih zemalja, a na festivalima prve kategorije prikazuju se tek ambiciozniji filmovi; stoga je, npr., kinematografija Venezuele, s relativno jakom zab. produkcijom, gotovo posve nepoznata izvan potkontinenta. U zemljama Srednje Amerike (s izuzetkom Nikaragve nakon pobjede sandinističke revolucije) te u Ekvadoru, Paragvaju, Peruu i Urugvaju produkcija je ili u pionirskom razdoblju ili se, zbog nezainteresiranosti lokalnih vlada, zasniva na pojedinačnim (često i ilegalnim) pokušajima.

LIT.: P. B. Schumann, Film und Revolution in Lateinamerika, Oberhausen 1971; E. Bradford Burns (urednik), Latin American Cinema: Film and History, Los Angeles 1975; J. Burtin (urednik), Cinema and Social Change in Latin America. Conversations with Filmmakers, Austin 1986.