KUNG-FU FILM

KUNG-FU FILM, film. žanr nastao 70-ih godina, koji se poč. 80-ih i dalje uspješno razvija jedino u Hong Kongu (gdje je stvoren) i na Taiwanu. Korijeni kung-fu filma leže u tradiciji kineskoga »mačevalačkog filma«, neobično popularnog još 20-ih godina. Junaci tih filmova bili su neka vrsta mješavine srednjovj. vitezova, jap. samurajâ, Fantômasa i Robina Hooda; u radnji prevladavaju brojni prizori borbe, dok su intervali između njih ispunjeni romant. ljubavima. Tokom 60-ih godina u hongkonškoj se film. produkciji ponovno javljaju sve uspješniji mačevalački filmovi, koji kulminiraju filmom »Jednoruki mačevalac« (1968) redatelja i glumca Wang Yua. U mačevalačkom filmu scene sukoba samo »dekoriraju« kodove viteštva, junaštva, poštovanja starijih, osobne časti i posvećenosti uzvišenim zadaćama, što će nedvojbeno utjecati i na etiku kasnijeg kung-fu filma. Iako scene kung-fu borbe nalazimo i u mačevalačkim filmovima, prvim kung-fu filmom u strogo žanrovskom smislu smatra se »Nepobjedivi boksač« (1973) Cheng Chang Hoa. Sâm pojam kung-fua u kineskom označava vještinu u bilo kojoj vrsti ljudske djelatnosti, no vremenom se uvriježio kao oznaka ovladavanja raznim kin. borilačkim vještinama, uglavnom bez oružja. Iako se kung-fu borci ponekad služe i pomagalima (npr. štapovi spojeni lancem, tzv. nanchaku), borbe se obično odvijaju golim rukama i nogama, kojima se zadaju i smrtonosni udarci. Tradic. kineski mačevalački film preobrazit će se u hongkonškoj kinematografiji u tzv. wu-hsia p’ien filmove (o borilačkim vještinama s hladnim oružjem), no najčešće nailazimo na mješovite filmove, pa općenito možemo reći da su hongkonški akcioni filmovi suvremene tematike bliži idealnom tipu kung-fu filma, dok su kostimirani pov. tematike mješavina wu-hsia p’iena i kung-fua. Osim oduševljenja omladine željne akcionih scena, zapadnog je gledaoca kung-fua očigledno privukla racionalna shema »iza borbi«, koja je ukazivala na činjenicu da nije riječ samo o novome efektnom načinu film. tuče. Naime, u bogatoj kin. kulturnoj tradiciji, uz filozofiju i umjetnost, vidno, i od spomenutih disciplina neodvojeno mjesto, zauzimaju tehnike borbe, točnije samoobrane. U kung-fu filmovima nalazimo tragove svih važnijih kin. borilačkih vještina: aikida — usmjerivanja neprijateljeve energije protiv njega sâmog; jeet kune doa — blokiranja udaraca (tehnika koju je posebno razvio → b. lee); juda — razvijenog iz jap. jiujitsua, pomoćne tehnike mačevalaca; karatea — vještine razvijene iz kin. boksa; shaolinskog boksa, čiji se trening oslanja na razvoj svijesti o chiu (životnoj sili), što je centralni pojam taoizma; taekwondoa — korejske borilačke vještine; tai chi chuana — najmanje agresivne borilačke vještine, čiji učenici drže da treningom dolaze do nadnaravnih moći (divovski skokovi, hvatanje strelica u letu itd.); wing chun kung fua — budističke vještine koja se temelji na neprestanom kretanju. Spomenute boračke vještine u kung-fu filmovima koriste se na stiliziran način, popraćen zv. pozadinom muklih udaraca i gotovo životinjskih krikova. Sve kin. borilačke vještine nastale su kao spoj meditacijskih treninga i promatranja kretnji životinja, što u filmovima rezultira nekom vrstom »koreografiranog nasilja«, koje su osobito razvili redatelji poput Lo Weia, Chang Ch’eha, Li Hanxianga, King Hua, Chü Yuana i dr., glumci Bruce Lee, Jackie Chan, David Chiang, Ti Lung, Wang Yu, Angela Mao te brojni instruktori, koji se bave koreografiranjem scenâ borbe. Motivska struktura svih kung-fu filmova gotovo je identična: pošteni siromašni mladić (nerijetko i djevojka) svojim se nepokolebljivim moralom suprotstavlja moćnicima (jaka neprijateljska škola, čiji vođa iznevjeruje tradic. etičke principe, gangsterska banda ili — u pov. filmovima — grupa stranih, redovito jap. aristokrata), u početku strada (dobija batine, ubiju mu nekoga bližnjeg), potom uči boračke vještine (posebna emfaza je na procesu dugotrajnog učenja, te odnosu učenik-učitelj), da bi se konačno osvetio neprijateljima. Nakon što je zapadnjački akcioni film gotovo potpuno relativizirao kategorije Dobra i Zla (kriza vesterna i krim. filma), hongkonški kung-fu film je ponudio čistu etičku polarizaciju, u kojoj se Dobro, iznad sposobnoga i gotovo do principa uzvišenog Zla, uzdiže isključivo vlastitom moralnom snagom i postojanošću. Hongkonški redatelji kung-fua svjetskom su se tržištu nametnuli i izvanrednom tehnikom i ovladavanjem ritmom. Nakon pravog procvata kung-fu filma (kao jedinoga autentičnoga film. žanra nastalog u to doba) poč. i sredinom 70-ih godina (izazvanog u velikoj mjeri »slučajem Brace Lee«), krajem 70-ih godina nastupa maniristička faza, u kojoj redatelji poput King Hua, Chang Ch’eha i Li Hanxianga (pored brojnih epigona i imitatora) povremeno snimaju zanimljiva ostvarenja. Žanr kung-fu filma definitivno se raslojava miješanjem s drugim komerc. formulama (uvođenje seksa, horror-kung-fua itd.), a najvitalnijim se pokazuje humoristički kung-fu film, kojeg najuspješnije gaji redatelj Michael Hui. Nije nezanimljiva ni činjenica da se kung-fu film, neka vrst suvremenog oživljavanja tradicionalne kin. kulture (neraskidive veze s budizmom, taoizmom i konfucijanizmom s jedne i tradicijom pekinške opere s druge strane), kao žanr vraća i svojem izvorištu, pa se kung-fu filmovi, s doduše manjim uspjehom, povremeno snimaju i u NR Kini.