KUBA

traži dalje ...

KUBA. Prva film. projekcija na Kubi zbila se 1897, a iste godine snimljen je i prvi film (zapravo reportaža o jednom gašenju požara). Redovita produkcija kratkometražnih igr. filmova počinje 1908. Najuspjelije je režirao Enrique Díaz Quesada, koji je autor i prvoga kub. cjelovečernjega igr. filma »Manuel García« (1913), o nacionalnom junaku iz rata za nezavisnost. Zajedno s producentima Pablom Santosom i Jesúsom Artigasom, Quesada (ukupno je režirao 15 cjelovečernjih filmova) je najznačajnija osobnost kub. kinematografije do poč. 20-ih godina. U razdoblju od 1922. do 1930. film. proizvodnja gotovo je zamrla, a od malog broja filmova nešto su vredniji tek »Otrovni poljubac« (1929) i »Gospa od dobročinstva« (1930) Ramóna Peóna. U razdoblju zv. filma pretežito se, pod utjecajem hollywoodskog musicala, snimaju muz. filmovi, u kojima se eksploatiraju kub. ritmovi i folklor. Do revolucije kub. kinematografija pod potpunim je utjecajem američke, što je posebno uočljivo 50-ih godina; godišnje se na Kubi prikazivalo i do 400 am. filmova, a proizvodilo se svega nekoliko (najčešće 2—3) domaćih (a i ti pod am. supervizijom). Zanimljivost je da su Amerikanci u to vrijeme — zbog stroge policijske kontrole u SAD. s jedne, a nižih proizvodnih troškova s druge strane — na Kubi snimali dobar dio svoje pornografske film. produkcije.

Neposredno nakon pobjede kub. revolucije, nova vlada već u ožujku 1959. osniva Kubanski nacionalni filmski institut (Instituto Cubano del Arte e Industria Cinematográficos, akr. ICAIC) u Havani, s ciljem da film, kao sredstvo odgoja i obrazovanja u prvom redu, revolucionira individualnu i kolektivnu svijest naroda. Ta je ustanova i danas žarište svega film. djelovanja na Kubi (između ostalog, izdaje i film. časopis »Cine Cubano«). Uzori kub. sineastâ bili su sovj. autori rev. razdoblja, posebno S. M. Ejzenštejn, L. V. Kulješov, V. I. Pudovkin, A. P. Dovženko, D. Vertov i R. L. Karmen, ali su im često pomagali i suvremenici: Jean-Luc Godard, Chris Marker, Agnès Varda, Armand Gatti, Cesare Zavattini, Tony Richardson, Joris Ivens, Mihail K. Kalatozov, Roman L. Karmen i dr.; takva se praksa nastavila i po osnivanju (poč. 70-ih godina) Visoke filmske škole u Havani. Isprva su snimani samo kratkometražni dokum. filmovi informativnoga i didaktičnog karaktera, o tada najznačajnijim životnim temama (školstvo, zdravstvo, poljoprivreda, građevinarstvo, promet, nepismenost i sl.). Među dokumentaristima ubrzo se izdvojio, kao najsnažnija ličnost, Santiago Álvarez — ne samo velikim brojem filmova, nego i autentičnim dokumentarističkim talentom i snažnim rev. nabojem u filmovima tijesnog dodira s problemima zemlje, društva i pojedinca; osobito se ističu njegovi filmovi »Vihor« (1962), »Sad!« (1965) i »Hanoj, utorak 13.« (1967). Od ostale dokum. produkcije izdvajaju se »Nova škola« (1973) Jorgea Frage, o novim koncepcijama odgoja i obrazovanja, i »Treći svijet, treći svjetski rat« (1970) Julija Garcíje Espinose. Na tom polju ističu se i redatelji Luis Felipe Bernaza, Lázaro Buría, Melchor Casals, Víctor Casaus, Rolando Díaz Rodríguez, Daniel Díaz Torres, Constante Diego, Miguel Fleitas, Bernabé T. Hernández Pérez, Rigoberto López Pego, Sergio Núñez Martínez, Fernando Pérez Valdés, Ildefonso Ramos Valdés, Guillermo Orlando Rojas, Juan Carlos Tabío, Miguel Torres Espinosa, Marisol Trujillo Verdugo, Oscar L. Valdés Rodríguez, Héctor Veitía, Santiago Villafuerte, Juan Padrón, Tulio Raggi i Mario Rivas.

Oko 1970. na Kubi je godišnje snimano oko 5 igranih i 40 dokum. filmova, djelovalo je oko 30 redatelja, a postojalo oko 500 kino-dvorana; poč. 80-ih godina broj se autora i filmova gotovo udvostručio, dok se broj kina popeo na oko 600 (na širem području Havane postoji i nekoliko drive-in kina). Filmovi se uvoze prvenstveno iz SSSR-a, a zatim (redom) iz ČSSR, Jugoslavije i Kine; iz zemalja Zapada uvozi se tek nekoliko filmova godišnje (ne iz SAD). S vremenom, uz izrazito društv. narudžbu i vezanost za sudbinu zemlje i društva, sve se više javljaju i formalne inovacije te tematska i stilska raznolikost, a napušta se apologetička i propagandna prizemnost; takvi filmovi nalaze zahvalnu publiku — godišnje se proda preko 50 milijuna kino-ulaznica. Tematski, ravnomjerno se proizvode filmovi o suvremenom životu i pov. filmovi. Među potonjima ističu se »Prvi juriš mačetama« (1969) Manuela Octavija Gómeza, o ustanku protiv Španjolaca 1868, »Manuela« (1966) i »Lucia« (1969) Humberta Solása, oba o ženama u borbi protiv diktature F. Batiste, »Maluala« (1968) i »Plaćenik« (1970) Sergija Girala, o progonima i ustancima robova u XIX st., te »Posljednja večera« (1976) Tomása Gutiérreza Alee, o masakru crnaca na sâm Uskrs. Bližu prošlost obrađuje film »Girón« (1972) Manuela Herrere, o neuspjelom iskrcavanju kontrarevolucionarâ na plaži Girón 1961; slične je tematike i »Čovjek iz Maisinicúa« (1973) Manuela Péreza. Filmovi suvremene tematike pružaju veću raznolikost. »55 braće« (1967) Jesusa Díaza govori o teškoćama urbanizacije i adaptacije u gradskom životu; »Učitelj« (1977) Octavija Cortázara priča je o plašljivom mladiću koji uspijeva postati ličnošću i prevoditeljem revolucije u miru; tradicija i nova shvaćanja, pogotovo u odnosu na položaj žene, sukobljuju se u filmovima »Portret Terese« (1979) Pastora Vege i »Nema subote bez sunca« (1979) M. Herrere, u potonjem s komedijskom intonacijom; komični elementi potpuno prevladavaju u 2 vrlo značajna filma, »Smrt birokrata« (1965) T. G. Alee i »Pustolovine Juana Quin Quina« (1967) J. G. Espinose. Upravo Alea najčešće je snimao humorne filmove, pa su velikog uspjeha imala dalja njegova ostvarenja »Sjećanja na nerazvijenost« (1968), o nesnalaženju intelektualaca u revoluciji, i »Preživjeli« (1979), crna komedija o aristokratskoj obitelji koja ne priznaje društv. promjene, pa propada (djelo je posvećeno L. Buñuelu). Od ostalih autora igr. filmova spomenuti valja Joséa Massipa, Rogelija Parisa Ramíreza, Enriquea Pinedu Barneta i Saru Gómez, te — osobito - Čileanca Miguela Littína. Česte su i koprodukcije s dr. hispanofonskim zemljama.

Sedamdesetih godina počinje se razvijati i anim. film. Iako se uglavnom proizvode filmovi didaktičke namjene, ne guše se povremeni artistički uzleti, kakav predstavlja, npr., dugometražni crt. film »Elpidio Valdés protiv newyorške policije« (1974) Juana Padróna (istaknutog dokumentarista), o nar. junaku iz rata za nezavisnost u XIX st.

Kub. film, prilično uspješan na međunar. filmskim festivalima, u kino-klubovima i umjetničkim kinima, tek postupno ulazi u distributersku mrežu pojedinih zemalja, prvenstveno onih »trećeg svijeta« i Varšavskog ugovora.

LIT.: H. Hoffmann (urednik), Kino in Kuba — 10 Jahre Kubanisches Films, Oberhausen 1970; P. B. Schumann, Film und Revolution in Leteinamerika, Oberhausen 1971; M. Myerson (urednik), Memories of Underdevelopment: The Revolutionary Films of Cuba, New York 1973.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

KUBA. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/2858>.