KRITIKA, FILMSKA

traži dalje ...

KRITIKA, FILMSKA, vrsta nefikcionalnoga knjiž. izlaganja kojemu je središnjim ciljem rasuđivanje o film. djelima.

Kritiku prvenstveno odlikuje — bilo izričit, bilo podrazumijevan — vrijednosni odnos prema filmu. Tamo gdje taj odnos nije uspostavljen, drži se zadatkom kritike da ga uspostavi i razbistri. Vrijednosni odnos sastavnim je dijelom dojma, što ga film. pojava ostavlja na gledaoca — dojam je, u pravilu, gl. polazište, a često i gl. predmet rasuđivanja film. kritike. Kako su dojam sposobne ostavljati samo konkretne manifestacije filma, kritiku prvenstveno zanima individualnost određene film. pojave (pojedinačnog filma, pojedinačnog film. sastojka u određenim filmovima, pojedinačnog opusa filmaša, određene povijesne film. struje, određenog pov. razdoblja i tome slično), koju opisuje i procjenjuje. Opisuje je iskazima koji teže biti istinosni, a procjenu individualnosti teži opravdati izričitim ili podrazumijevanim obrazloženjima. Utoliko je film. kritika — barem implicitno — diskurzivna vrsta.

Po ovom spletu osobinâ kritiku se uglavnom može razlikovati od dr. tipova izlaganja o filmu — od fikcionalnoga, propagandnoga, teorijskoga, povjesničarskoga i informativnog izlaganja, što se uobičajeno i čini. Ali razlike nisu neprelazne — više je posrijedi prevladavajuće usmjerenje nego nepomirljive različitosti. Utoliko postoje mnogi tipovi pristupa filmu koji kombiniraju crte različitih tipova izlaganja (npr. esejistički i interpretativni pristup).

Nabrojena obilježja kritike proizlaze iz opće svrhe kritičkog pristupa: njome se nastoje utvrditi i ustaliti društv. mjerila vrijednosti u odnosu na film. pojave, i tim putem utjecati na recepciju filmova (tj. na osobni doživljaj gledalaca te na komuniciranje o filmu), a nastoji se utjecati i na kinemat. djelatnosti (na proizvodnju, distribuciju, prikazivanje filmova i film. školovanje). Kritika je, tako, s jedne strane sredstvo socijalizacije osobnih gledalačkih doživljaja filmova, a s druge strane sredstvom kult. politike na film. polju.

Vrste kritike. Po načinu iznošenja razlikuje se usmena kritika od pismene; prva se širi usmeno, druga pisanim tekstom (tipično objavljivanim u publikacijama). Po orijentaciji iznošenja, kritika može biti prethodna, kad gledaocu, prije gledanja filma, savjetuje što da ode pogledati, a što ne, dajući mu nužne informacije za taj izbor i za buduće razumijevanje filma; može biti i naknadna, kad se obraća gledaocu za kojeg pretpostavlja da je već vidio film. Kritika najčešće teži da bude korisna i prije i poslije gledanja filmova. Po uvjetima pod kojima se iznosi, razlikuje se privatna kritika od javne, ovisno o tome da li se o filmu rasuđuje u uskom i neformalnom krugu ljudi, ili na nekome službenom, formalnom mjestu (javnoj tribini, javnom glasilu). Po tipu publikacijâ u kojima se o filmu piše, kritiku se ponekad dijeli na novinsku, onu koja se objavljuje u dnevnim novinama ili tjednicima, i na časopisnu, u revijama ili časopisima.

Uz mjesta objavljivanja često su vezane i publicističke vrste kritičkog pisanja o filmu. U novinama se pretežno javljaju informativno-kritički članci, osvrti i kritike (u užem smislu riječi). U informativno-kritičkim člancima daju se neke opće informacije o filmu uz kritički sud o aspektima djela ili cjelini, a objavljuju se po pravilu prije dolaska filma na repertoar. Osvrti ili recenzije su kraći članci koji prate pojavu filma na repertoaru i donose o filmu kritičarev sud. Kritika je srodna osvrtu, pa ih se često miješa; najčešće, kritike su nešto veće od osvrta, s nešto višim stilskim ili analitičkim aspiracijama. Ponekad se u novinama javljaju i eseji (»kritički eseji«), u kojima se na književno slobodniji ili naglašenije raspravljački način govori o nekome film. problemu. Eseji i kritike se, međutim, često javljaju u revijama i časopisima, a u stručnije orijentiranim časopisima javljaju se i kritičke studije (interpretacije), u kojima se filmu i film. pojavama pristupa analitički i raspravljački, često s teorijskim i povjesničarskim ambicijama.

Kritike, eseje i kritičke studije naziva se akademskom kritikom, kada nastoje zadovoljiti metodološke standarde uspostavljene unutar sveuč. i dr. znanstvenih krugova. Kritičke vrste s višim aspiracijama (kritike, eseje, kritičke studije) često se naziva i ozbiljnom kritikom, a nju se po pravilu kontrastira žurnalističkoj kritici, pod kojom se podrazumijevaju one novinske vrste kritike koje su pisane brzo, bez većih aspiracija, a ponekad i s drugačijim ciljevima od rasuđivačkih (npr. s propagandnima). Ovisno o tipu stajališta s kojeg kritičar sudi, kritika se drži institucionalnom kada se u njoj prosuđuje prema službeno iskazanim stavovima neke institucije (producenta, drž. tijela, novina, neke formalne društv. grupe i sl.), dok se personalnom smatra ona u kojoj se — bilo izričito, bilo implicitno — iskazuje osobni stav kritičara, nevezan ni uz kakvu instituciju. Ova se razlika često vezuje s razlikom između doktrinarne i nedoktrinarne kritike. Prva filmu prilazi sa stajališta određene doktrine, bilo da je u pitanju estetička, političko-ideološka, znanstveno-teorijska, metodološka ili neka druga. Doktrinarnom se, na primjer, može držati tzv. sociološka kritika, psihoanalitička, marksistička, strukturalistička, fenomenološka i sl. Nedoktrinarnima se drže one kritike koje se ne oslanjaju o neku stalnu doktrinu (te su ili doktrinarno eklektičke ili doktrinarno fleksibilne), kao i one koje izričito odbijaju zastupanje bilo koje proglašene doktrine. S prethodnim razlikama je, također, povezana i razlika između subjektivne i objektivne kritike. Subjektivnom se drži ona kritika koja naglašava osobnost kritičareva dojma i suda, tj. njihovu neobvezatnost za druge. Pod objektivnom se pomišlja na više različitih tipova kritike. Jednom se pod objektivnom kritikom podrazumijeva svaka neosobna kritika, dakle institucionalna i doktrinama, drugi put pak ona koja je raspravljački, diskurzivno ustrojena, tj. takva u kojoj se teži općeprihvaćenom potpornju za dojmove i vrijednosne stavove. Također se objektivnom drži i ona orijentacija u kritici koja smatra da kritika prvenstveno govori o djelu kakvo jest, neovisno o tome tko ga gleda, neovisno o osobnom dojmu, a u ime vrijednosnih kriterija koji su svevažeći, univerzalni, neovisni o osobi kritičara. Kad je kritika usmjerena prvenstveno na prenošenje gledalačkog dojma kritičara i asocijacija vezanih uz taj dojam, i to čini na beletristički, stilski odnjegovan način, težeći biti knjiž. umjetninom, onda je se naziva impresionističkom, a njoj se suprotstavlja analitičku, doktrinarnu i objektivnu kritiku, tj. sve one tipove kritike u kojima dojam nije od prvenstvene važnosti i u kojima se ne teži beletrističkome izlagačkom stilu.

Razvoj kritike. Sâma pojava filma poticala je na uspostavljanje vrijednosnog odnosa prema njemu, ali taj je bio više teorijske i uže estetičke orijentacije (odn. opće filozofske i moralističke), a ne kritičarske. Nastojalo se procijeniti vrijednost ukupnog izuma filma i njegovih izgleda, a pojedinačna iskustva o pojedinačnim filmovima držana su tek pokazateljima općih mogućnosti film. tehnike i umjetnosti. Kritika, kao posebna izlagačka vrsta, počinje se javljati tek na prijelazu u 10-e godine XX st. U to se vrijeme film vidljivo proširio, ustalio, proizvodnja se počela standardizirati, film se počeo prikazivati u za nj posebno izgrađenim dvoranama, a proizvodne kuće se počele natjecati za gledaoce. Prve su kritike, jednim dijelom, nastajale iz potrebe producenata i distributera da privuku pažnju na svoj novi proizvod, potrebe gledalaca da se snađu u ponudi filmova i da im gledalačko iskustvo dobije nekakav javni društv. legitimitet i regulative, a potom iz polagano uočavane potrebe novina da čitateljima u tome pomognu, da publiku orijentiraju na tome sve važnijem području civilizacije. Prve kritike pisali su uglavnom novinari kojima je gledanje filma bilo reporterskim zadatkom. Te kritike, objavljivane po dnevnim novinama, magazinima za filmske zaljubljenike (engl. fan-magazin), a potom i u stručnim časopisima (poput britanskog »Bioscopea«), bile su pretežno informativnokritičke, svojevrsne reportaže s projekcije, izvještavajući o okolnostima proizvodnje danog filma, o okolnostima projiciranja, prisutnim posjetiocima, njihovim reakcijama na film, o film. priči, glumcima i dr. važnijim stvaraocima filma, o pojedinim inovacijskim rješenjima, a sadržavale su i procjenu kvalitete pojedinih rješenja i cijelog filma. Takav se tip kritičkog izvještavanja o filmu zadržao, uz stanovite promjene, i do danas.

Polovicom 10-ih godina uglednije novine počinju uvoditi stalne osvrte o film. premijerama, uz povremene film. eseje, a porast ugleda filmova i film. industrije uvjetuje i sve ugledniji status tih osvrta (veći opseg, istaknutije mjesto na stranici, veći naslovi, isticanje imena kritičara, veći utjecaj kritike na gledaoce i proizvođače, i sl.).

Pojava umjetnički naglašenijih i ambicioznijih struja tokom 20-ih i 30-ih godina (šved. filmova, njem. ekspresionizma, sovj. revolucionarnih filmova, Chaplinovih komedija) izaziva niz kritičko-esejističkih analiza iz pera najuglednijih predstavnika etablirane kult. javnosti. Ti su eseji objavljivani po uglednim revijama, časopisima i na istaknutim mjestima u kult. rubrikama dnevnih novina. Ovakav tip esejističkih kritika osjećao se oslobođenim nužde da izvještava o filmu, te su se pisci više posvećivali interpretaciji dojma, vještine redatelja ili glumca, odn. nazoru na svijet određenog filma i autora; takav se tip pisanja o filmu nametnuo kao obrazac »ozbiljnoga« kritičkog pristupa (za razliku od »žurnalističkoga«, tj. informativnokritičkoga). U to se vrijeme recenzentskoga dnevnog posla počinju ponekad prihvaćati i ugledni književnici, kaz., glazb. i lik. kritičari i teoretičari (npr. James Agee u SAD, Graham Greene u Vel. Britaniji, Rudolf Arnheim u Njemačkoj); oni su u recenzentski posao unosili načela spomenutoga esejističkog pristupa, nametnuli perspektivu povišenijega umj. i filoz. obrazovanja, tako da je time i sâmo recenziranje filmova dobilo ugledniji status, a razvio se i tip recenziranja bez informativnih obveza, okrenut prvenstveno interpretaciji filma. God. 1930. u Bruxellesu je osnovana međunar. federacija film. novinstva → FIPRESCI, s ciljem da unapređuje rad pojedinačnih nacionalnih udruženja novinara koji se bave film. kritikom.

Tijekom 50-ih i 60-ih godina počinju se javljati kritičari »po pozivu«, filmofili, odgojeni od djetinjstva na gledanju filmova i s podrazumijevanjem da je film u svojoj ukupnosti važan umj. fenomen. Pokreću se specijalistički časopisi s isključivo estetskom, umj. orijentacijom (a ne tek s profesionalno tehnološkom ili privrednom), npr. »Cahiers du Cinéma« u Francuskoj, »Sight and Sound« u Vel. Britaniji, »Filmkritik« u SR Njemačkoj, »Danas« u Jugoslaviji i dr. (→ časopisi, filmski). Javljaju se samosvijesni pravci u pisanju kritikâ (sociološka kritika, autorska kritika, marksistička kritika), a učestalije se objavljuju i knjige izabranih kritika istaknutijih kritičara, kao i antologije.

Fakultetski interes za studij filma, institucionalizacija kinotekâ i ustanovljavanje raznovrsnih instituta za film u svijetu dao je poticaj javljanju stručnih, akademskih časopisa i takvih oblika pristupa filmu, tj. objavljivanju studijâ o pojedinom filmu, autoru, pokretu i sl. U takvim uvjetima dolazi do bližega, institucijski potaknutog dodira između proučavanja filma i dr. ustaljenih znanstvenih disciplina te teorijskih i metodoloških pokreta. Tako se javljaju raznovrsniji doktrinarno uobličeni pristupi filmu (sociološki, psihoanalitički, formalno-estetički, fenomenološki, strukturalističko-semiološki i dr.), koji osobit razmah doživljavaju 70-ih i 80-ih godina (i u nas i u svijetu).

Autorska kritika i njeni programi izazvali su posvuda rasprostranjene polemike i rasprave o vrstama, prirodi, metodama i predmetu film. kritike, kriterijima prosuđivanja, začeta su ispitivanja prošlosti suvremene kritike, a te su rasprave još i proširene pojavom semiološko-strukturalističkog pristupa filmu. Usprkos ovakvim raspravama, disciplina povijesti i teorije film. kritike još je u »embrionalnom« stanju, pretežito svedena na rasute članke po časopisima.

Na tlu Jugoslavije film. kritike počinju se sporadično javljati između dva rata; međutim, tek po oslobođenju ona u Jugoslaviji stječe status značajne društv. i kult. djelatnosti, kojom se bavi većina dnevnih i periodičnih listova (→ jugoslavija, filmski časopisi).

LIT.: M. Osborn Lounsbury, The Origins of American Film Criticism, New York 1973; A. Sarris, The Primal Screen: Essays on Film and Related Subjects, New York 1973; G. Mast/M. Cohen (urednici), Film Theory and Criticism, New York 1974; F. E. Beaver, Bosley Crowther: Social Critic of the Film, 1940—1967, New York 1974; R. Heinzkill, Film Criticism: An Index to Critics’ Anthologies, Metuchen 1975; E. Murray, Nine American Film Critics (J. Agee, R. Warshaw, A. Sarris, P. Tyler, J. Simon, P. Kael, S. Kauffmann, V. Young and D. Mac Donald), New York 1975.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1986-1990.

Citiranje:

KRITIKA, FILMSKA. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.4.2024. <https://filmska.lzmk.hr/clanak/2838>.